Mnogi krizu u Sloveniji uzimaju kao dokaz da mi ipak nismo najgori. Ubrzano propadanje Slovenije bio je koristan alibi nesposobnoj hrvatskoj političkoj eliti koja zemlju mirno i bez previše uzbuđenja vodi ravno u propast. No sve je nekako lakše kada vidimo da je u susjedovom dvorištu još gore. 

   No uskoro i tome dolazi kraj. Ne našem propadanju, nego slovenskom alibiju. Jer sada je već gotovo sigurno: Slovenija će se izvući. Možda će se nekima učiniti pretjeranim, ali u samo nekoliko dana aktualna slovenska vlada napravila je za rješavanje krize u svojoj zemlji više nego što su napravile dvije prethodne vlade, Janšina i Pahorova, u četiri godine koliko su bili na vlasti. 

   Nijedna vlada prije sadašnje, naime, nije smogla snage utvrditi koliko je duboka crna rupa u slovenskim bankama, a kamoli tu rupu sanirati, jer to je – sanacija banaka – preduvjet za ponovno pokretanje slovenskog gospodarstva. I to nije sve: Slovenija će nakon sanacije privatizirati svoje banke, što je za nju »korak od sedam milja«. Time susjedi u potpunosti mijenjaju dosadašnji razvojni model. Slovenci su dva desetljeća razvijali mješavinu socijalističkog planskog i tržišnog gospodarstva, koji se temeljio upravo na javnom vlasništvu i državnim bankama. 

  Za Sloveniju je to revolucionaran zaokret. Ne ulazeći ovdje u ocjenu njegova sadržaja, nedvojbeno je riječ o aktu hrabrosti i odlučnosti koji je već počeo davati prve rezultate. Bruxelles je prekjučer, ne krijući zadovoljstvo, amenovao slovenski bankarski bailout. Slovenija, nakon Cipra, ipak nije sljedeća na redu za stranu pomoć. Kamate na slovenske obveznice prvi su se put u zadnjih devet mjeseci spustile ispod pet posto, što znači da i financijska tržišta Sloveniji daju zeleno svjetlo. Hrvatska je, kad je o zaduživanju riječ, u toliko nezavidnoj situaciji da je za nju, kako je nedavno priznao i ministar Linić, »svaka kamata prihvatljiva«. 

  Naša politička elita pak bespomoćno mirno čeka infarkt, ponašajući se kao da će izlaz iz krize doći sam od sebe. Hrvatska podsjeća na podmornicu čije poniranje nitko ne zna zaustaviti. 

  Ministar Linić nedavno se požalio kako se u vladi ubijaju od posla da izvuku zemlju iz krize, no to možda vrijedi za njega – iako on po definiciji svog posla ne može zemlji donijeti gospodarski rast – ali ne i za ostatak vlade, za koju se nikako ne može reći da se »ubija od posla«. Štoviše, ostatak vlade zauzeo je prema krizi uglavnom voajeristički diskurs. Ministri krizu promatraju sa sigurne distance, kao da s njome i njezinim posljedicama nemaju puno veze, što možda i ne čudi kada znamo da je politička kasta jedina društvena skupina koja je i u krizi sačuvala sva svoja prava i povlastice.

Možda je najbolji primjer vladinog voajerizma ministar Mrsić, koji je vijest da je broj nezaposlenih prešao 360 tisuća komentirao rekavši kako je to »realna slika hrvatske ekonomije« te da će nezaposlenost i dalje rasti. Što bi bilo posve u redu da je Mrsić ministar nezaposlenosti, a ne ministar rada.