Tvrdnje kako je sadašnja vlada najlošija i najnesposobnija hrvatska vlada, što se mogu čuti na polovici njezina mandata, ne samo da su nepravedne, nego su i netočne. Kakve su to »sposobnosti« krasile, primjerice, Sanaderovu vladu koja se uspješnom potvrdila jedino u kleptomaniji? Koje to »vrline« prepoznajemo kod svih hrvatskih vlada od prve do zadnje, koje su spremno participirale u najvećem i najvažnijem projektu hrvatske tranzicije: eksproprijaciji narodnog bogatstva? U tom su projektu sve domaće političke elite, kako je to primijetio slovenski sociolog Rastko Močnik, figurirale tek kao periferne kompradorske elite, koje nisu bile kadre same pokrenuti produkcijski proces, pa su se morale zadovoljiti mrvicama sa stola bogatih. 

  Što je to, dakle, pozitivno u politikama svih naših vlada koje su favorizirale sve što je uvozno, nauštrb onog što se proizvodilo u ovoj zemlji? Upravo je ta politika svih vlada rezultirala uništenjem konkurentnosti naše ekonomije, za koju je pravo čudo da danas još uopće nešto proizvodi i izvozi.

 Razočaravajuće je što ni nakon dvije godine Milanovićeva vlada nije osvijestila temeljne probleme ove zemlje, a kamoli da je definirala strateške nacionalne ciljeve, pogotovo sada kada je Hrvatska ušla u NATO i EU. Što nakon toga? Koje su ambicije Hrvatske? Odgovora na to pitanje nemamo. 

  Iako ova vlada nije, barem u bitnome, lošija od prošlih vlada, nije, dakle, ni bitno bolja od njih. Manjak vizije rezultirao je glavinjanjem na operativnom planu, pri čemu je produbljivanje krize u Europi u protekle dvije godine dodatno kompliciralo ionako složenu situaciju. Nadali smo se da će se već nešto dogoditi samim ulaskom u EU, no nije se dogodilo skoro ništa. Ili barem ništa dobro. Ulazak u EU donio nam je pad izvoza i proizvodnje, i povećanje uvoza. 

  Kod kuće, umjesto vizije, izazova i hrabrih poteza, Milanovićeva vlada, osim u sektoru javnih financija, kalkulirala je i kupovala vrijeme. Nijedna ključna reforma nije provedena, a država je ostala skupa i neefikasna. Najprije su nas spašavale državne investicije, potom smo spas potražili u privatnim investicijama, da bismo se, kada je i privatni kapital zakazao, ponovno okrenuli javnom sektoru. A gospodarstvo i BDP su padali. 

 Milanović je u protekle dvije godine često pričao o krizi, ali ni u jednom trenutku nismo mogli steći dojam da su se on i njegovi ministri, izuzev djelomično ministra Linića, istinski uhvatili ukoštac s tom nemani što poput karcinoma uništava građane i razara društvo. Njegova vlada zapravo nikad nije bila krizna vlada, niti je za takvo što bila kadrovski kapacitirana. Dok je zemlja tonula, vlada je pokušavala funkcionirati kao da je stanje normalno. Naravno da joj to nije polazilo za rukom. Zato nas i nakon dvije Milanovićeve godine i pet godina krize najgore tek čeka. I to je najveći neuspjeh ove vlade.