Ovo nije više pojedinačan eksces, ovdje je riječ o politici. Najprije Lex Perković, pa slučaj Mates, a sada i problem Ljubljanske banke. Svim tim slučajevima zajedničko je da je najprije jedno obećano, a onda učinjeno nešto posve drugo. Posljednji je slučaj Ljubljanske banke. Premijeri Milanović i Janša potpisali su u ožujku u Mokricama dokument kojim se Slovenija obvezala da će ratificirati hrvatski ugovor s EU, dok je Hrvatska obećala da će zaustaviti procese protiv slovenskih banaka pred hrvatskim sudovima, jer će problem prenesene štednje Ljubljanske banke rješavati u sukcesijskim pregovorima u Baselu, a ne na sudu. 

   Slovenija je svoj dio dogovora izvršila, a Hrvatska nije. Hrvatska je ušla u EU, no procesi protiv slovenskih banaka su nastavljeni. Hrvatska je ovaj put bila, blago rečeno, lukavija i prepredenija. 

   Dok je slovenska vlada memorandum iz Mokrica ratificirala, u Hrvatskoj se to nije dogodilo, niti je memorandum osvanuo u Narodnim novinama. Tadašnje objašnjenje zašto memorandum, a ne sporazum, bilo je logično: i jednoj i drugoj strani se žurilo, a niti jedna nije željela komplikacije s parlamentarnom ratifikacijom. No sada vidimo da su naši pregovarači razmišljali dugoročno. 

  I što sad? Hrvatska vlada pere ruke tumačeći kako ona ne može utjecati na odluke suda, no ovdje je riječ o obvezi koju je vlada preuzela, a koju nije ispunila. Hrvatska je pogazila svoju riječ. Čak i ako je u strogo pravnom smislu hrvatsko obrazloženje o međunarodno-pravnom statusu dokumenta iz Mokrica možda točno – u što sumnjamo – riječ je o aktu na koji je premijer Milanović stavio svoj potpis. I to bi trebalo nešto značiti. U Mokricama je, nakon potpisivanja memoranduma, Milanović jasno i glasno rekao kako je memorandumom Hrvatska pristala na zastoj u sudskim postupcima. »Toga se mislimo držati«, obećao je tada Milanović, s figom u džepu. 

   Ovime, naravno, ne mislimo opravdavati slovenski pristup u rješavanju problema Ljubljanske banke. Slovenija je svih ovih godina naškodila ne samo štedišama i hrvatskom proračunu nego i samoj sebi, jer je zbog svoje sramotne politike oko Ljubljanske banke pretrpjela puno veće gospodarske i političke štete nego da je jednostavno isplatila štediše.

   Ništa dobro ne mislimo ni o slovenskoj odluci da hrvatskim odustajanjem od tužbi uvjetuje ratifikaciju hrvatskog pristupnog ugovora u Sloveniji, čime je Ljubljana još jednom bezobrazno ucijenila Hrvatsku. 

  No Hrvatska se treba pridržavati onog što je potpisala. Sporazume valja poštovati, makar se oni zvali i memorandumi. Sve drugo je balkanska podvala. A kad se ovaj slučaj stavi u kontekst slučaja Mates ili Lex Perković – ali i već zaboravljenog ZERP-a, SOPS-a, sporazuma Račan-Drnovšek… – vidimo zakonitost u nevjerodostojnom ponašanju, koja prelazi okvire jedne vlade ili jedne stranke, oslikavajući balkanski – ili bizantski, kako bi rekao Milanović – način funkcioniranja većine hrvatskih vlada. »Ne znam kako je u Hrvatskoj ali u većini država kada lažete, onda je gotovo«, kazao je o slučaju Mates u Europskom parlamentu nizozemski parlamentarac Jan Mulder. Tako je u većini država. No Hrvatska je očito drukčija država.