Nije teško razumjeti zašto je aktualna vlast u Srbiji, kada je riječ o odnosima s Hrvatskom, toliko fokusirana na povlačenje međusobnih tužbi za genocid. Logično je, naime, da se Beograd na početku svog europskog puta želi osloboditi tog neugodnog balasta no jedino je neobično što u Beogradu očekuju da će Hrvatska povući svoju tužbu iako Beograd još nije ispunio niti jedan od ciljeva zbog kojih je tužba podignuta. 

   Prvi i daleko najvažniji uvjet za povlačenje tužbe je otkrivanje istine o nestalima, što pak nije moguće bez iskrene suradnje vlasti u Beogradu. Bez ispunjenja tog uvjeta nijedna vlada u Zagrebu neće pristati na povlačenje tužbe. A kad je riječ o nestalima, Hrvatska i Srbija tek su na početku. Zahvaljujući pomoći Srbije dosad je otkrivena samo jedna masovna grobnica, ona u Sotinu. 

   Stoga je bilo krajnje neobično čuti Ivu Josipovića kako usred Beograda povlađuje svom domaćinu Tomislavu Nikoliću otvoreno oponirajući vlastitoj vladi koja je prije nekoliko dana precizno najavila kako će ustrajati na tužbi protiv Srbije zbog genocida pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu (ICJ). 

  Josipović je, međutim, odlučio relativizirati taj stav (»Koliko ja znam hrvatska vlada još nije donijela definitivnu odluku«), očito zaboravljajući kako to pitanje uopće nije u njegovoj nadležnosti. Hrvatski se predsjednik izrijekom suglasio s Nikolićevim prijedlogom o odustajanju od tužbi kao o »zatvaranju čeličnih vrata ružne prošlosti«, konstatirajući kako će u protivnom pred sudom biti iznijeto »mnogo toga što neće biti dobro za čuti jednoj i drugoj zemlji«. No nije li upravo u tome stvar? U tome, naime, da se i jedna i druga strana napokon suoče s onim što se dogodilo, barem pred sudom, ako već nije bilo moguće drugačije. Povlačenje tužbi postalo je središnjim pitanjem hrvatsko-slovenskih odnosa isključivo zato što političke elite u Zagrebu i Beogradu dosad nisu bile sposobne riješiti međusobne probleme i suočiti se s nasljeđem koje je i dovelo do tužbe. 

   Što bi, dakle, Hrvatska dobila povlačenjem međusobnih tužbi? No najprije moramo raščistiti jedan detalj. Postoji samo jedna tužba za genocid, ona Hrvatske protiv Srbije, dok je protutužba Srbije protiv Hrvatske zapravo samo procesni odgovor na hrvatsku tužbu, a i taj se odgovor uglavnom temelji na znanim navodima o genocidnosti Hrvata od Jasenovca do Oluje. 

  Povlačenjem tužbe Hrvatska bi priznala da je pogriješila, dobrovoljno se odričući temeljnih činjenica na kojima počiva njezina nedavna povijest: činjenice o agresiji Srbije na Hrvatsku i obrambenom ratu u kojem je Hrvatska pobijedila. Nakon brojnih propusta Haškoga suda i njegova ispolitiziranog tužiteljstva, koje je propustilo sankcionirati neke od najgorih i najtežih zločina što ih je počinila armija pod komandom Beograda u agresivnom ratu protiv Hrvatske – uništenje Vukovara i ubijanje njegovih stanovnika, i Hrvata i Srba, samo je jedan od tih zločina – ICJ zapravo predstavlja posljednju nadu da će se napokon čuti istina o agresiji na Hrvatsku tome, iako taj sud nije ovlašten suditi za zločin agresije, nego samo za genocid. 

   No povlačenjem tužbe Beograd bi napokon mogao zatvoriti »čelična vrata ružne prošlosti«, a da ih prije toga zapravo nije ni pokušao otvoriti. Nakon povlačenja tužbi, za to više neće biti potrebe. Svi će tada ionako biti podjednako krivi, a Bruxelles, Dom lordova i Carl Bildt napokon će moći odahnuti i reći kako su otpočetka bili u pravu. Dakle, povlačenjem tužbe Hrvatska ne bi dobila ništa, a mogla bi izgubiti puno.