Svjedočimo nesvakidašnjoj situaciji: premijer Milanović bez uobičajene osornosti, čak pomalo skrušeno, poziva vukovarske stožeraše na razgovor, no oni sada odugovlače i oklijevaju, poručujući mu da još nisu dobili službeni poziv. Milanović sada žanje ono što je sam posijao. Sve do najnovije eskalacije »bitke za Vukovar«, naime, upravo je on bio taj koji je odbijao razgovor. 

   Sjećamo se kako je prije malo više od mjesec dana u intervjuu RTL-u ljutito odbacio Josipovićevu inicijativu za dijalogom o tom pitanju. Premijeru tada nikako nije bilo jasno o čemu bi se to trebalo razgovarati. »Pa imamo zakone«, odbrusio je Milanović, radije otvorivši još jedan spor s Josipovićem, nego prihvativši njegov prilično dobronamjeran prijedlog. 

   Nemamo, naravno, nikakvih iluzija o motivima samoproglašenih branitelja »hrvatskog identiteta« Vukovara, niti njihovih političkih sponzora. No njihovo licemjerje nije argument za odbijanje dijaloga. Razgovor je imanentan demokraciji. Najlakše je odbaciti poziv na razgovor, no nedostatak dijaloga ugrožava demokratske procese i rađa nove probleme. 

   No u Hrvatskoj dijalog vlasti i opozicije, uobičajen za demokraciju, ne postoji. Milanović i Karamarko uopće ne komuniciraju. U većini demokratskih zemalja konzultativni sastanci premijera sa čelnicima svih parlamentarnih stranaka (dakle i opozicijskih) uobičajena su praksa. 

  Premijer zagovara ustavne promjene i ukidanje zastare za teška ubojstva. Ne bi li bilo normalno da Milanović pozove čelnike svih parlamentarnih stranaka na razgovor o svojoj inicijativi? Međutim, Milanović unaprijed radi selekciju, pozivajući samo one za koje računa da su na njegovoj strani, dok ga ostali ne zanimaju. Umjesto da pošalje pozivnicu svima, bez diskriminacije, makar Karamarko onda sam odlučio odbiti poziv. 

   No u Hrvatskoj nije samo problem manjak dijaloga između vlasti i opozicije. Posve isti dijaloški deficit narušava i odnose unutar same koalicije. Iako na to malo tko još obraća pozornost, famozni koalicijski sastanak na kojem bi se izgladili nesporazumi između premijera Milanovića i čelnika IDS-a Jakovčića, nikad nije održan, iako su lokalni i europski izbori davno okončani. I nikako ne treba taj problem svoditi isključivo na osobni sukob premijera i predsjednika IDS-a! Nije li paradoksalno da IDS kao član vladajuće koalicije o prijedlogu novog regionalnog ustroja doznaje iz novina, kao što bi bilo normalno da je koalicijska stranka umirovljenika dala suglasnost na prijedlog mirovinske reforme prije nego što je ona predstavljena javnosti. 

   SDP je zbog autistične politike svog rukovodstva sve osamljeniji. 

  Vesna Pusić najavljuje samostalan izlazak HNS-a na predstojećim europskim izborima. No bez ozbiljne suradnje SDP-a i HNS-a, stranaka koje kontroliraju ključne gospodarske resore, nisu moguće reforme koje bi mogle izvući zemlju iz krize. Ideje ministra Linića, poput poreza na nekretnine, zahvaljujući bojkotu HNS-a padaju jedna za drugom. 

   Aristokratski sindrom Milanović pokazuje i u odnosu prema drugim društvenim organizacijama i institucijama. Socijalni dijalog u Hrvatskoj nikad nije bio na ovako niskim granama kao danas. 

   Čak i kada su mu ciljevi načelno ispravni – kao sada u vukovarskom slučaju – premijeru Milanoviću nedostaje taktičnosti, a uzvišeni ciljevi postaju žrtvom njegova nekontroliranog ega.