Nakon spora s Europskom komisijom oko Lex Perković koji je ozbiljno okrnjio ugled najmlađe članice EU, pred Hrvatskom je sada i spor s Mađarskom, koji bi mogao imati dramatične posljedice na gospodarski, politički i diplomatski položaj naše zemlje. Ne spominjemo Perkovića i Hernadija u istom kontekstu slučajno. Uvijek je riječ o vjerodostojnosti: Hrvatska može izdati europski uhidbeni nalog samo ako taj institut i sama poštuje. Ne možemo tražiti Hernadija ako sami ne želimo dati Perkovića, zbog čega je naša vlada ušla i u sukob s Europskom komisijom. 

  Upravo zato Mađarska i dovodi u pitanje vjerodostojnost Hrvatske, tvrdeći da i u slučaju MOL-a i Hernadija hrvatske vlasti ne postupaju u skladu s europskim zakonodavstvom. Ipak, u ovom slučaju istina je posve suprotna. »Objavom rata« Zagrebu Budimpešta je povukla potez bez presedana. Orbanova je vlada time otvoreno i nedopustivo intervenirala u rad pravosuđa – a dobro je poznato da je Mađarska zbog ugrožavanja neovisnosti sudstva odavno na zlu glasu u Europi – što je izjavom kako je izdavanje europskog uhidbenog naloga za direktora MOL-a isključivo pravna stvar na koju se ne može politički utjecati potvrdila i Europska komisija. 

  Dok hrvatska politika uopće nije reagirala kada je mađarsko pravosuđe, pod pritiskom tamošnje javnosti, uvjetnu presudu tadašnjem prvom potpredsjedniku hrvatske vlade pretvorilo u bezuvjetnu, mađarska strana očito nije mogla podnijeti da hrvatsko pravosuđe ispita prvog čovjeka MOL-a, premda je Hernadi već u dva navrata dao iskaz hrvatskim istražiteljima, ali tada se radilo o aferi Spice. 

 Posve je neuobičajeno, naime, da mađarska vlada kompaniji u kojoj ima 25 posto dionica – što je još uvijek manje od onoga koliko hrvatska vlada posjeduje u Ini – izdaje nalog da proda dionice svog strateškog partnera. Je li Orbanova vlada o tome konzultirala druge dioničare MOL-a? Očito je da Mađari žele Zagreb zaplašiti prijetnjom da će prodati Inu Rusima, što ne bi bilo čudno kada ne bismo znali da se upravo Mađari plaše Rusa puno više od Hrvata. 

  Stoga je sadašnja suzdržanost Banskih dvora više nego poželjna. Hrvatska se u ovom slučaju zasad ponijela kao stariji brat koji je mlađeg brata pustio da se izdivlja. Vlada u Zagrebu ne smije prihvatiti praksu da politika rješava probleme za koje uopće nije nadležna, iako Orbanu to možda ne bi bilo strano. Mađarska je važan partner Hrvatske i nikad ne smijemo smetnuti s uma da Hrvatska u EU svih ovih godina nije imala puno takvih prijatelja kao što je Mađarska. 

 Iako posredovanje Europske komisije valja očekivati tek ako spor eskalira, naši i mađarski potezi odvijat će se pod budnom pažnjom Bruxellesa. Ulazak ruskog kapitala u najveću hrvatsku energetsku kompaniju ne bi bio u interesu Hrvata i Mađara, ali ni Europske unije. Dok Europa želi diverzifikaciju energetskih izvora Rusija preko svojih državnih energetskih kompanija – koje u Bruxellesu nazivaju geopolitičkim oružjem u rukama Vladimira Putina – cijelu Europu želi učiniti ovisnom o ruskom plinu. 

  No prije bilo kakvog raspleta Hrvatska bi morala sama sa sobom raščistiti što, zapravo, želi od Ine? Nikada, naime, nismo doznali što je Hrvatskoj trebalo »strateško partnerstvo« s kompanijom kao što je MOL, koje se u međuvremenu pretvorilo u pravu noćnu moru. Treba li se onda čuditi zbog čega danas nikome nije jasno zašto bismo je trebali uzeti natrag?