Iako još nije posve jasno što će danas Orsat Miljenić odgovoriti na zahtjev Viviane Reding i hoće li Banski dvori do kraja ovog tjedna odustati od sada već znamenitog Lex Perkovića, kako to očekuje Europska komisija, ili će, kupujući vrijeme i sanirajući štetu, to učiniti naknadno, sada već više nema nikakve sumnje kakav će biti ishod prvog spora Hrvatske i Bruxellesa. 

   I dobro da je tako. Hrvatska treba što prije uskladiti svoje zakonodavstvo s obvezama što ih je prihvatila ulaskom u Europsku uniju. Kao članica Europske unije, Hrvatska se mora i ponašati u skladu s pravilima tog kluba. 

   Šteta je, naravno, što je Hrvatska propustila priliku potvrditi svoju vjerodostojnost na samom početku svog članstva u EU, o čemu ovisi i naše pozicioniranje unutar EU, ali i u regiji, balkanskoj i srednjoeuropskoj, s kojima Hrvatsku povezuju povijesno iskustvo i zajednički interesi. 

  Skraćenjem vremenskog okvira za primjenu europskog uhidbenog naloga Hrvatska je nedvosmisleno prekršila preuzete obveze. Premda je prije nekoliko dana premijer Milanović uvjerljivo dokazivao kako povod nije bila Perkovićeva zaštita, nego otklanjanje diskriminacije – jer je Hrvatska kao nova članica Unije stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na stare članice – time je neoprezno, nepromišljeno i posve nepotrebno doveo u pitanje odnos vlastite stranke prema vlastitim kosturima iz ormara: poslijeratnim zločinima komunističke partije, iz koje je nastao i SDP, kao i Udbe, tajne službe u službi te partije. 

   No na kraju je ipak najgore što bi famozni Lex Perković mogao poslužiti kao jedan od oglednih pokazatelja neuspjeha ove vlasti. Zbog čega su se, naime, Banski dvori upustili u tu avanturu s posve izglednim ishodom u trenutku kada pred Hrvatskom stoje neki drugi politički i gospodarski prioriteti, koji zasad nemaju nikakve veze s Udbom, pravnom ekvilibristikom, a ni Josipom Perkovićem? Hrvatska je, naime, pred financijskim kolapsom i žalosno je vidjeti kako oni od kojih se očekuje da svu svoju energiju i svoje kapacitete, osobne i institucionalne, utroše na rješavanje problema o kojima – i to doslovce – ovisi ne samo naša budućnost, nego i naš opstanak, gube svoje vrijeme na pitanja koja su, barem u ovom dramatičnom trenutku, posve sporedna. 

  U Sloveniji je vlada Boruta Pahora došla na vlast 2008. godine, baš kada je stigla i gospodarska kriza. No umjesto da se uhvatio u koštac s krizom, Pahor je preuzeo nacionalističku agendu lativši se rješavanja graničnog spora s Hrvatskom, na što je utrošio tri godine. Kada je 2011. godine pala njegova vlada, Pahor je Sloveniju ostavio sa (skoro) riješenim graničnim sporom, ali i financijski i gospodarski upropaštenu. 

   Hrvatska je danas među najgorima u Europi: još uvijek se nije odlijepila od dna, još uvijek tone. Hrvatska je, ako ne računamo Linićevu fiskalnu presiju, vjerojatno jedina europska zemlja koja nije provela ni jednu ozbiljniju reformu, a ova vlada se približava polovici mandata. Ako nastavimo dosadašnjim smjerom, sigurno propadamo. Vlada, dakle, mora početi raditi svoj posao: Banski dvori moraju pustiti Perkovića njegovoj sudbini i uhvatiti se stvarnih problema ove zemlje.