Ovaj očajnički državni lov na švercere i preprodavače po tržnicama valja promatrati u kontekstu sve praznije državne blagajne. Država više ne smije rezati plaće, plašeći se daljnjeg pada potrošnje. Preostaje suzbijanje sive ekonomije. Država stiže po ono što smatra da je njezino, i pritom neće imati milosti. Porezi se moraju platiti. Tržnice su samo početak.

Sve je to razumljivo, pa čak i predvidljivo. No pogrešno je, međutim, sivu ekonomiju i one koji pokušavaju preživjeti u »sivoj« sferi ekonomije izjednačavati s nemoralnim ljudima, kriminalcima i podzemljem. Oni koji preživljavaju u zoni sive ekonomije doista svjesno zaobilaze zakonske propise, ali ne kao što to čine obični kriminalci. 

Ljudi koji zarađuju u sivoj ekonomiji uglavnom su ondje dospjeli prisilno, i to najčešće tako što su im je upravo država izravno ili neizravno nanijela štetu i ugrozila egzistenciju. Njihove aktivnosti, premda se odvijaju izvan kontrole države, najčešće imaju socijalnu i društveno korisnu funkciju, pa čak i onda kada škode državi i njezinoj blagajni, premda naši državni fundamentalisti, koji ne razlikuju državu od društva, to nikad neće moći razumjeti. 

Što je veća porezna presija, to je veća porezna evazija. Kriza situaciju dodatno zaoštrava, što onda potiče i građansku kreativnost pri izbjegavanju državne presije. Socijalna funkcija sive ekonomije najbolje dolazi do izražaja upravo u vrijeme krize i raspadanja tradicionalnih socijalnih sistema. U Grčkoj u zadnje vrijeme na sve strane niču tržnice na kojima se trguje proizvodima i uslugama u naturi, bez novca. Stolar nudi popravak namještaja u zamjenu za poljoprivredne proizvode i obrnuto. Građani su iz svojih međusobnih transakcija u potpunosti izbacili banke i bankarske proizvode, smatrajući ih dijelom problema. Alternativni oblici proizvodnje, trgovine i razmjene bujaju i u kriznoj Španjolskoj, zemlji sa snažnom emancipatorskom tradicijom. 

Nemoralno je da država koja je »proizvela« armiju nezaposlenih sada kriminalizira sivu ekonomiju koja mnogima predstavlja jedini način preživljavanja. Sve vlade od stjecanja neovisnosti svojim ekonomskim politikama namjerno su uništile stotine tisuća radnih mjesta, a mnogi koji su ostali bez posla nisu dobili drugu šansu osim rada na crno. Odgovornost države ne smije se svesti isključivo na ubiranje poreza! 

Sve europske vlade koje kreću u neoliberalne reforme počinju upravo suzbijanjem »sive ekonomije«, po uzoru na znamenitu Hartzovu reformu posljednjeg socijaldemokratskog njemačkog kancelara Gerharda Schrödera. Nazvana po nekadašnjem kadrovskom direktoru Volkswagena Peteru Hartzu, ta se reforma temeljila upravo na poticanju samozapošljavanja i ozakonjivanju »mini-poslova«, koji su dotad smatrani radom na crno. Nezaposlenost je formalno smanjena, ali je povećan rad za mizerne plaće i siromaštvo najnižih slojeva. 

Suzbijanje sive ekonomije i rada na crno uvijek počinje upravo na tržnicama, koje tradicionalno spadaju u područja s niskim stupnjem državne kontrole. Time, dakako, Hrvatska neće riješiti problem državne nelikvidnosti. No zastrašuje pomisao da imamo državu koja je efikasna samo onda kada treba stati na kraj nevoljniku koji kupuje jeftino i prodaje skuplje na lokalnoj tržnici, državu u kojoj sitni švercer postaje ozbiljan prijestupnik. No moglo je biti i gore. U totalitarnim režimima radnike na crno redovito bi podvrgavali mučenju, a katkada i vješali ili strijeljali.