To nema nikakve veze s politikom, a još manje s protokolom. Ovdje je riječ o elementarnoj (ne)pristojnosti. Jadranka Kosor zaslužila je svoju kartu za Strasbourg, gdje će saborska delegacija, s novoizabranim hrvatskim europarlamentarcima, 1. srpnja svečano obilježiti početak hrvatskog članstva u Europskoj uniji i sudjelovati na svečanom podizanju hrvatske zastave u gradu koji predstavlja jedan od najvećih simbola europskog ujedinjenja. 

   O Jadranki Kosor možemo misliti što nas je volja. I kako je njezina dvogodišnja vladavina zemlju dovela na rub gospodarske provalije, kako se nojevski odbijala suočiti s krizom, brinući isključivo o golom održanju na vlasti, ali i kako je dopustila da je vlastita taština potpuno zaslijepi. 

   Neki će je možda žaliti zato što su je kasnije svi izdali, pa i oni kojima je isključivo ona omogućila da okuse slast moći, iako je istina i to da je sve ono što se dogodilo njoj ona ranije priuštila svojim prethodnicima. 

  No sve to sada nije previše važno. Jer jedno je nepobitno: Jadranka Kosor ostat će upisana u povijest kao premijerka koja je nevjerojatnom upornošću zaključila teške pregovore s EU. To joj nitko ne može osporiti. 

   Kao što je besmisleno nijekati kako je hrvatski put prema EU zapravo započeo Ivica Račan, koji je nakon Tuđmanove smrti izveo zemlju iz izolacije, da bi istim putem još snažnije kročio bivši premijer Ivo Sanader. Iako je završio u zatvoru, to ne znači da i on nije odradio svoju europsku dionicu. 

   No zasluge Jadranke Kosor za ulazak u EU doista su iznimne. Zapravo, kada s distance gledamo na njezino vrijeme u Banskim dvorima, čini se kako su pregovori s EU bili ne samo njezin najvažniji, nego i jedini posao. Iako su joj osporavali vanjskopolitičke vještine, uspostavila je odlične osobne odnose s nizom europskih političarki i političara, snažno poduprijevši hrvatski europski projekt. 

   U tom periodu osobno je stvorila ozbiljan vanjskopolitički kredit, no za taj kredit njezina politička opcija nije bila osobito zainteresirana. Gubitkom izbora najprije je izgubila čelno mjesto u stranci, a onda i stranku. Umjesto da iskoristi njezino europsko iskustvo, Karamarko ju je izbacio, iako svojim političkim saveznicima u Europskoj pučkoj stranci vjerojatno nikad nije uspio objasniti u čemu se sastoji njezina krivnja da je zaslužila takvu sudbinu. 

  Sadašnja je vladajuća većina upravo na ovom slučaju mogla poentirati i pred Europom pokazati da bivšoj premijerki priznaje ono što joj i njezina (bivša) stranka osporava, no čini se da ni ona nije zainteresirana za njezin politički kredit. 

   Međustranačke i unutarstranačke netrpeljivosti i obračuni, međusobni animoziteti, neraščišćeni računi, kulturni ratovi, trajna suparništva i privremena savezništva, sve bi to sada trebalo gurnuti u stranu. Stoga bi 1. srpnja trebalo biti na snazi primirje, poput primirja što je trajalo za antičkih olimpijskih igara. Ulazak Hrvatske u EU onaj je trenutak u životu zemlje kada bi sve političke opcije, barem na tren, trebale zaboraviti podjele i međusobne razlike. Ulazak u EU ujedinio je sve relevantne političke stranke, pa zato predstavlja i zajedničku pobjedu. Ne može se živjeti od prošlosti, no ovo je trenutak kada svi zaslužuju priznanje za ono što su učinili. Pa i Jadranka Kosor.