Čak i da je točno da Banski dvori nisu planirali promjene zakona o provedbi europskog uhidbenog naloga kako bi zaštitili nekadašnjeg čelnika jugoslavenske tajne službe Josipa Perkovića od izručenja Njemačkoj, kao što to tvrdi premijer Milanović, njegov je problem što će u to malotko povjerovati.

   Uvođenje vremenskog ograničenja za europske tjeralice navodno je predložilo posebno stručno povjerenstvo, u kojem su bili ljudi iz državnog odvjetništva, sudstva, policije i Ministarstva pravosuđa, i to ne zbog Perkovića nego zbog straha od priljeva velikog broja zahtjeva, a onda i velikog broja potencijalnih izručenja, što bi predstavljalo prevelik udar na pojedine sudove.

   No kada se cijeli zakon gleda isključivo kroz Perkovićevu prizmu – a u medijima je već prozvan Lex Perković – ti argumenti padaju u vodu. Izgledaju poput lošeg alibija. Banski su dvori ponovno dovedeni u situaciju da se bakću neželjenim i neproduktivnim problemom, za koji nema dobrih rješenja. Ili Milanovićevim rječnikom: moraju čistiti »tuđe smeće«.

   Ratoborni Karamarko pak Milanovića optužuje za »bizantizam«, tvrdeći da vladajuća koalicija izručuje one koji su »možda činili kaznena djela za vrijeme Domovinskog rata« (!?!), a ne želi izručiti one koji su to »možda radili za vrijeme Josipa Broza Tita i vršili teror nad hrvatskim narodom«. Iako bi stoga bilo opravdano očekivati da će Karamarkovi zastupnici u saboru rušiti takav »udbaški« zakon, ništa od toga nije se dogodilo. Ministarstvo pravosuđa navodno je bilo spremno razmotriti svaki amandman na predložene zakonske izmjene, no na jučerašnjoj sjednici odbora za zakonodavstvo HDZ nije imao takvih prijedloga. Je li tome tako zbog Karamarka i njegovih navodnih idiličnih odnosa s Perkovićem, ne znamo, kao što ne znamo ima li istine u špekulacijama kako se iza Perkovićeva zakona krije njegova navodna bliskost s ministrom pravosuđa Orsatom Miljenićem, o čemu se jučer govorilo na društvenim mrežama.

   Stoga Miljenić javnosti hitno mora objasniti svoj odnos s Perkovićem, kao što Milanović mora bez kalkulacija omogućiti procesuiranje čovjeka kojega terete da je u Njemačku poslao ubojice koje su disidenta Stjepana Đurekovića zatukli sjekirom u glavu. Ne samo zbog straha od reakcije Njemačke, iako Berlin sigurno ne gleda blagonaklono na činjenicu da Hrvatska mijenja svoje zakonodavstvo čime će izigrati njemačko pravosuđe, i to samo nekoliko dana nakon što je njemački parlamant ratificirao hrvatski pristupni ugovor. Hrvatska to mora učiniti zbog sebe.

   Kada već sama nije smogla snage obračunati s krivcima za poslijeratne likvidacije u iseljeništvu – inače jednoj od najmračnijih epizoda jugoslavenskog režima, za čije raščišćavanje nijedna hrvatska vlada, nažalost, nije poduzela ništa – Hrvatska nema pravo onemogućavati njemačko pravosuđe da sankcionira zločin počinjen na njezinom tlu. Hrvatska ne smije postati taocem bilo kojeg zločinca, a niti bilo kojeg zločina; poštovanje zakonitosti i pravnog reda, upravo sada kada Hrvatska ulazi u Europsku uniju, mora postati imperativ Milanovićeve vlade, osobito u trenutku kada su neke izjave iz vladajuće koalicije dovele u pitanje spremnost vladajućih na poštovanje ustavnosti i institucija države koju predstavljaju.

   Hrvatska, dakle, ne treba spašavati Perkovića. Tim više što je i sam Perković, ako je vjerovati njegovu odvjetniku, spreman otići u Njemačku kako bi dokazao svoju nevinost. Zašto bi ga, zaboga, itko u tome sprečavao?