I što sad kad smo stigli do kraja? Kako li ćemo sada podnijeti ovu neočekivanu potvrdu vlastitog europejstva, sada kad pred nama više nema nikakvih prepreka, novih uvjeta ni ucjena, kada se još samo moramo naoružati strpljenjem? Za točno 110 dana Hrvatska napokon ulazi u Europsku uniju.

   Kako li ćemo ubuduće živjeti bez monitoringa i izvještaja, bez psihoze oko ratifikacija i rokova, svih onih uvjeta iz Bruxellesa što smo ih morali progutati i implementirati?

Kako li ćemo izdržati bez slovenskih ucjena? Hoćemo li se sada mi u odnosu prema našim istočnim susjedima preobraziti u Slovence? Sada kada smo napokon prešli na drugu stranu stola, morat ćemo se ponašati po europskim pravilima igre.

   Dobro znamo kako su ta »europska« pravila funkcionirala u hrvatskom slučaju. Hrvatska je na koncu i u sporu oko Ljubljanske banke morala »europski« popustiti i kupiti vlastiti ulazak u EU, prepustivši neisplaćene stotine milijuna eura stare devizne štednje Ljubljanske banke u sukcesijski bunar iz kojeg još dugo neće ugledati svjetlo dana, najranije kada ostale nasljednice bivše države budu ulazile u EU, a to neće biti tako skoro.

   Slovenija će model što ga je uspješno iskušala na Hrvatskoj iskoristiti i kao presedan za sve ostale balkanske države s kojima Slovenija ima isti problem, primjerice za Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, kada jednog dana budu željele ući u EU. Sve zemlje u kojima je poslovala Ljubljanska banka morat će pristati na »kompromis«, kao što je morala i Hrvatska.

   Ne samo da to slovenski političari ne kriju – nedavno je prilično otvoreno o tome govorio slovenski šef diplomacije Karl Erjavec, a prekjučer je u Mokricama to nagovijestio i Janez Janša – nego i u Europi takav način rješavanja sporova vide kao model za cijelu regiju. Evo primjerice prvi čovjek Europske unije Herman Van Rompuy, pozdravljajući dogovor Hrvatske i Slovenije iz Mokrica, naglašava »konstruktivan pristup« u rješavanju problema Ljubljanske banke, što je za Rompuya »znak zrelosti«, ali i »primjer za cijelu regiju«.

   Primjer za regiju!?! Dakle, bilateralni sporovi i otvorena pitanja, od kojih su mnogi ostavština krvavog raspada bivše države, kojih u regiji ima jako puno, i ubuduće treba rješavati onako kako je riješen problem Ljubljanske banke!?! Ucjenama i zloupotrebom članstva u Uniji, kako bi se one koji žele ući u integraciju prisililo da pristanu na aranžmane na koji nikad ne bi pristali da nisu ucijenjeni.

   Kako će se, dakle, hrvatska »mala sila«, kako je hrvatsku vanjsku politiku nakon ulaska u EU formulirao predsjednik Ivo Josipović, prilagoditi tom grotesknom »europskom« modelu rješavanja sporova? Iako je hrvatski sabor nedavno izglasao deklaraciju u kojoj stoji da Hrvatska neće ucjenjivati južne susjede na njihovom putu u EU, niti zloupotrebljavati svoje članstvo u Uniji kao argument u rješavanju bilateralnih sporova, sve dok istu obvezu ne preuzmu ostale članice EU, primjerice Slovenija, riječ je o besmislenom aktu, koji neće zaustaviti nove ucjene na Balkanu. Deklaracija je neobvezujući dokument i ne bi bilo neobično ako neke buduće hrvatske vlade na taj akt zaborave, čime bi se najveća žrtva brutalnog ucjenjivanja na putu u EU i sama transformirala u krvnika.

   No time bi Hrvatska samo dokazala da je dobro naučila lekciju. I da se naučila ponašati europski. Baš kao što su se Slovenci prema nama ponijeli europski. Ili Talijani prema Austrijancima. Ili Austrijanci prema Česima…