Nakaradno bi bilo problem Ljubljanske banke svesti samo na dilemu treba li se Hrvatska odreći tužbi protiv slovenskih banaka pred hrvatskim sudovima, čime bi se država zauvijek oprostila od 278 milijuna eura, bez kamata, kojima je Hrvatska devedesetih godina isplatila jedan dio štediša Ljubljanske banke. 

   U toj zamršenoj priči ništa nije jednostavno. Dok su u Hrvatskoj uvjereni kako su Slovenci 1991. devize u kovčezima iz Zagreba odvozili u Sloveniju, u Ljubljani su sigurni kako Hrvatima ništa ne duguju. 

   Štoviše, Slovenci žive u uvjerenju kako Hrvati na ime nevraćenih kredita više duguju Ljubljanskoj banci nego što banka duguje hrvatskim štedišama, tako da su u Ljubljani ponovno odlučili problem riješiti »provjerenom« metodom. Ucjenom. 

   Slovenija odbija ratificirati hrvatski pristupni ugovor sve dok Hrvatska ne povuče tužbe protiv Ljubljanske banke, a Hrvatska to ne želi učiniti dok se ne postigne bilateralno rješenje. No u tome i jest zamka. Jer kakvo je to bilateralno rješenje s Ljubljanom uopće moguće postići ako Slovenija ulazi u pregovore unaprijed odbijajući preuzeti bilo kakvu odgovornost za neisplaćene štedne uloge, nudeći Hrvatskoj prebijanje dugova i želeći to pitanje pretvoriti u problem sukcesije, koji bi se trebao riješiti pred Bankom za međunarodna poravnanja u Baselu. Dakle nikad. 

  Hrvatska bi stoga u pregovorima sa slovenskom stranom trebala principijelno ustrajati na tome da se problem duga Ljubljanske banke mora riješiti pravnim putem, a ne politički.

   Baš kao i prije četiri godine, kada je u vrijeme prve otvorene slovenske blokade Hrvatske zbog Piranskog zaljeva Slovenija inzistirala na bilateralnom – u stvari političkom dogovoru – dok je Hrvatska ustrajala na međunarodnom sudištu kao jedinoj instanci za rješavanje međudržavnog spora. 

   Znamo i zašto. Hrvatska je u bilateralnim pregovorima inferiorna Sloveniji. Ljubljana se članstvom u EU koristi kao najjačim oružjem u pregovorima s Hrvatskom, jer u svakom trenutku ima pravo veta na ulazak Hrvatske u Uniju. 

   A kada je jednom krenula tim putem – putem ucjene – slovenska politička vrhuška ne zna kako se zaustaviti. Poput narkomana koji uvijek traže još i još, tako se ovih dana na službenom zasjedanju parlamentarnog odbora za vanjsku politiku u Ljubljani, raspravljajući o memorandumu za arbitražni sud, slovenski »borci za južnu granicu« nisu mogli dogovoriti trebaju li se na arbitraži »boriti« za granicu na Dragonji ili možda kod Savudrije!? I s kakvim će onda, pobogu, argumentima Slovenija pred sudom braniti tu granicu, kada se nacionalisti u Ljubljani ne mogu dogovoriti ni gdje se točno granica nalazi? 

  Te su nelogičnosti samo logičan nastavak politike ucjene kojoj je pribjegla slovenska politička elita. Upravo zato problem Ljubljanske banke, pitanje tko je kome dužan, i koliko, treba riješiti pravnim putem, uz poštivanje sudskih odluka, a ne političkim cjenkanjem i trgovanjem. Dakle, Hrvatska mora ustrajati da se rješavanje problema prepusti trećemu, najbolje stalnom ili ad hoc arbitražnom sudištu. Međunarodna je arbitraža jedino razumno rješenje, a sve ostalo ostavit će gorak okus trgovine, prijevare i ucjene.