Ako pogledamo na energetski zemljovid vidjet ćemo da je Putinov plan bio da Sjevernim i nesuđenim Južnim tokom, kao kliještima, obuhvati Europu i učini je potpuno ovisnom o ruskom plinu, zaobilazeći pritom nemirnu Ukrajinu. Južnim tokom Putin je također želio uništiti konkurentski plinovodni projekt Nabucco, koji su forsirali Amerikanci i EU, i u tome je uspio u cijelosti. No Putin je računao i da će Južnim tokom izazvati raskol između članica EU – kako onih koje su trebale biti na trasi plinovoda, tako i onih koje su primarno željele zaustaviti ruski prodor na Balkan nasuprot članicama koje su se zauzimale za smirivanje tenzija s Moskvom – u čemu je samo djelomično uspio.

   Ruske akcije u Ukrajini i aneksija Krima pospješile su blokadu projekta od strane Bruxellesa. Europska komisija suspendirala je izgradnju plinovoda na svom teritoriju ukazavši članicama koje su potpisale bilateralne sporazume s Moskvom da taj projekt nije u skladu s europskim pravilima, odnosno tzv. trećim energetskim svežnjem, koji zabranjuje da ista tvrtka – u ovom slučaju riječ je o ruskom državnom energetskom divu Gazpromu – bude i dobavljač plina i vlasnik plinovodne infrastrukture. Međutim, riječ je o skliskom terenu, budući da su bilateralni sporazumi Moskve i država kroz koje je Južni tok trebao prolaziti potpisani puno prije nego je Bruxelles prihvatio svoja energetska pravila, zbog čega iz svih država koje su u Južnom toku vidjeli dobar posao sada poručuju da za njih Južni tok nije mrtav i da će se oni držati svojih ugovora do kraja.

   Sigurno nije slučajno da su Putin i Miller odluku o stopiranju Južnog toka obznanili upravo za vrijeme posjeta Ankari. Unatoč rusko-turskim razmimoilaženjima oko Sirije, Putin je sa svojim turskim kolegom Recepom Tayyipom Erdoganom dogovorio povećanje prodaje ruskog plina Turskoj, i to uz smanjenje cijene za šest posto, iako je Erdogan tražio 15-postotni diskont. Nakon odustajanja od povezivanja s jugoistokom Europe Rusija se morala okrenuti drugim tržištima za svoje energente, ponajprije azijskim. U tom kontekstu važnu ulogu dobiva upravo gospodarski snažna Turska, s rastućom potrošnjom, koja postaje novo energetsko čvorište i jedna od energetski najvažnijih zemalja u ovom dijelu svijeta. Putin Južni tok planira nadomjestiti Plavim tokom, kojim će ruski plin preko Turske dopremati sve do granice s Grčkom, odakle će ga moći kupovati svi koji to budu htjeli. Dakle, ruski plin ipak će stići do Europe, ali zaobilaznim putem.

   Odustajanje od Južnog toka imat će, dakako, goleme gospodarske i geopolitičke posljedice za sve aktere: Turska postaje važna energetska sila, što bi je moglo dodatno osiliti i udaljiti od Zapada, a jugoistok Europe ispada s karte važnih dobavnih pravaca. Zemlje u našem dijelu Europe mogle bi se naći u energetski nezavidnoj poziciji, posebice Srbija i Bugarska, a možda i Mađarska, preko kojih je Južni tok trebao prolaziti i u kojima je naprasna odluka o zaustavljanju projekta odjeknula poput bombe. Riječ je o zemljama koje su u Južni tok uložile puno, ne samo materijalno nego i politički i diplomatski, a sada ih je Putin ostavio na cjedilu. U energetski izazovnoj situaciji, međutim, zateći će se i cijela EU, koja je trećinu svojih potreba za plinom namirivala u Rusiji, a uskoro bi mogla biti »osuđena« na skupi ukapljeni plin iz LNG terminala, što bi dodatno ugrozilo konkurentnost europskog gospodarstva.