Iako je Srbija formalno započela pregovore s Europskom unijom, još nije uspjela otvoriti nijedno poglavlje. Beograd je završio sve pripreme za otvaranje poglavlja 32, koje se odnosi na financijski nadzor, no Njemačka kao jedna od 28 članica EU nedavno u Bruxellesu nije dala zeleno svjetlo za otvaranje tog poglavlja, inzistirajući da Srbija najprije otvori najteže poglavlje, poglavlje 35, koje se odnosi na normalizaciju odnosa Beograda i Prištine, a potom i poglavlja 23 i 24, koja su povezana s pravosuđem i ljudskim pravima. Njemačka je u ovom slučaju obvezana stavom Bundestaga i od njega neće odstupiti, premda se upravo Njemačka u proteklom razdoblju profilirala kao najpouzdaniji partner Srbije, a njemačka kancelarka Angela Merkel pomogla je srpskom premijeru Aleksandru Vučiću u nekoliko situacija u kojima mu je pomoć bila najpotrebnija.

   No sada se upravo Njemačka pojavljuje u ulozi zemlje koja, tehnički gledano, blokira Srbiju. Sve ostale članice, među njima i Hrvatska, suglasne su s otvaranjem prvog poglavlja, osim Njemačke.

   Iako je, dakle, ovdje riječ o blokadi – ali samo tehnički, premda ne i suštinski, s obzirom na to da Srbija, kao i sve druge zemlje prije nje, mora ispuniti svoje obveze – ipak nikad nećete čuti od nijednog njemačkog političara, pogotovo ne od vodećih, da Njemačka blokira Srbiju. U ozbiljnim zemljama i ozbiljnim diplomacijama političari o tome nikad ne govore javno. Upravo suprotno: u ovakvim delikatnim situacijama politika mora biti krajnje suzdržana, jer diplomacija u pravilu svoje ciljeve ne postiže javnim prijetnjama, nego tihim i strpljivim radom.

   Uzmimo još jedan primjer. Iako je slovenska blokada hrvatskih pristupnih pregovora formalno počela potkraj 2008., stvarna blokada počela je ranije, ali slovenski političari o tome nikad nisu javno govorili. Kao opravdanje za blokadu slovenska je strana navela prilično smiješan razlog: na geografskim kartama koje su iz Zagreba poslane u Bruxelles kao prateća dokumentacija u pregovorima s EU Hrvatska je tobože prejudicirala granicu jer je na kartama granična crta u Piranskom zaljevu bila označena crtom sredine. Blokadu je slovenska diplomacija osmislila i pripremila, i to puno prije početka formalne blokade, još u mandatu Janšinog šefa diplomacije Dimitrija Rupela, iako je tek njegov nasljednik Samuel Žbogar, Pahorov ministar vanjskih poslova, formalno blokirao hrvatske pregovore.

   U čemu je, dakle, razlika između Rupela i Žbogara? Ili Janše i Pahora? I jedni i drugi su blokirali Hrvatsku, ako blokadom možemo smatrati uvjetovanje otvaranja i zatvaranja pregovaračkih poglavlja i napretka u pregovorima ispunjavanjem specifičnih zahtjeva i uvjeta, i onda kada se ti zahtjevi i uvjeti nisu preklapali s uvjetima koji su bili definirani pregovaračkim mjerilima, no Rupel i Janša nikad o tome nisu javno govorili (upravo suprotno, uvijek su naglašeno podržavali Hrvatsku, pa čak i stisnutih zubi), dok su Žbogar i Pahor nepromišljeno i naivno svima razglasili da Slovenija blokira Hrvatsku. Time su svoju zemlju ubrzo doveli u politički i diplomatski nemoguću i neodrživu situaciju, izloživši se optužbama sa svih strana zbog zaustavljanja procesa ujedinjenja Europe.

   Negdje u to vrijeme još je nekoliko europskih zemalja blokiralo Hrvatsku, ali ne zbog granice, nego zbog famoznih topničkih dnevnika. Iako je Velika Britanija predvodila skupinu zemalja koje su rješenjem tog pitanja uvjetovale nastavak pregovora, nikad iz usta britanskih političara niste mogli čuti da Britanija blokira Hrvatsku, kao niti nizozemskih, belgijskih, danskih ili finskih, premda su sve njihove zemlje, svaka sa svojim specifičnim motivima, svojedobno vrlo djelotvorno blokirale Hrvatsku zbog topničkih dnevnika, premda nikad naglas nisu govorile o blokadi.

   Iako, naravno, sumnjamo da otvorena blokada susjedne države Hrvatskoj može biti od bilo kakve koristi – pogledajmo samo poučak slovenske blokade – blokada bi u svakom slučaju trebala biti nešto poput zadnjeg sredstva, ili oružja u krajnjoj nuždi, kada ništa drugo više ne pomaže, za kojim se ne poseže tek tako.

   Hrvatska, dakako, treba raditi pritisak na Srbiju, ne samo zbog pitanja ratnih zločina, nego i drugih područja u kojima Hrvatska ima svoje interese. Međutim, za to treba koristiti pregovarački okvir i europske institucije – koje su, ne zaboravimo, i hrvatske institucije – inzistirajući na načelima i standardima EU, izbjegavajući pritom direktan pritisak, a pogotovo infantilne prijetnje Srbiji blokadom, koje pak svjedoče da mnogi u Hrvatskoj još ne shvaćaju što je stvarni interes Hrvatske u EU, ni kako taj interes ostvariti. Iako se pokušava stvoriti dojam da je blokada Srbije u interesu Hrvatske, te da oni koji se za blokadu zauzimaju štite te interese, istina je posve suprotna. Blokada Srbije naškodila bi Hrvatskoj, ugrozila bi dugoročne interese naše zemlje, zaustavila bi proširenje EU i ugrozila europsku politiku stabilizacije jugoistoka Europe. Iako to neki u Hrvatskoj očito ne shvaćaju, Hrvatska ulaskom u EU nije postala čuvar europskih vrata, koji odlučuje tko može unutra, a tko ne. Postoji puno načina da Hrvatska potroši politički kapital što ga je stekla tijekom svog mukotrpnog pristupanja EU, no ovaj bi sigurno bio najbanalniji i najgluplji.