Možete li zamisliti pripadnike njemačkog Wehrmachta kako deset ili 15 godina nakon kapitulacije 1945. trijumfalno paradiraju kroz Brandenburška vrata, ponosno pokazujući svoje nove tenkove, topove, rakete i avione? Naravno da ne možete. To je, obzirom na sve ono što se događalo nakon Drugog svjetskog rata, posve nemoguće.

   Njemačka je nakon teškog poraza i bezuvjetne kapitulacije morala proći kroz težak proces denacifikacije. Prema dogovoru saveznika na konferenciji u Potsdamu, na kojoj je potvrđen raniji dogovor iz Jalte, cilj denacifikacije bio je uklanjanje nacizma i kažnjavanje njegovih pripadnika, no poslijeratna pacifikacija Njemačke počivala je na demilitarizaciji. Njemačka je bila podijeljena i potpuno razvojačena. Godinama nakon rata Njemačka nije imala vlastitu vojsku. Wehrmacht je bio raspušten, a sigurnost Njemačke bila je u rukama okupacijskih snaga. Zapadna Njemačka vojsku ponovno dobiva tek 1955., no postupno i uz nadzor saveznika. Taj je proces ostavio duboki trag na svijest Nijemaca, koji su i danas iznimno senzibilizirani kada je riječ o korištenju njemačke vojske i njemačkog oružja, što je došlo do izražaja i prije nekoliko godina kada je tadašnji njemački predsjednik Horst Köhler morao odstupiti zbog svoje izjave da je njemačka vojska u Afganistanu zato da osigura njemačke gospodarske interese.

   Zanimljivo je, međutim, da je i proces ujedinjavanja Europe započeo upravo ujedinjavanjem francuske i njemačke industrije ugljena i čelika – bez ugljena i čelika, naime, nije moguće voditi rat – upravo iz straha od brzog njemačkog gospodarskog oporavka i ponovnog buđenja njemačkih teritorijalnih apetita.

   Tako je, dakle, bilo s Njemačkom. A što se dogodilo sa Srbijom? I Srbija je devedesetih pokrenula četiri rata protiv svojih susjeda, a već danas je regija suočena s apsurdnom situacijom u kojoj Srbija ponovno demonstrira svoju vojnu silu, i to slaveći novog ruskog cara koji je prije nekoliko mjeseci potpuno nekažnjeno anektirao komad susjedne države.

   Podsjetnik za zaboravne: Srbija je svoj zadnji rat na ovim prostorima okončala prije samo 15 godina, i to porazom Miloševićeve armade koja se nakon tromjesečne intervencije NATO saveza, temeljem Kumanovskog sporazuma, morala povući s Kosova. Unatoč četiri izgubljena rata koja je sama pokrenula, Srbija, koja tvrdi da želi postati članica EU, nije prošla kroz nikakav proces denacifikacije ili demilitarizacije. Vlastite grijehe nečinjenja u balkanskim ratovima međunarodna zajednica nastojala je prikriti politikom izjednačavanja krivnje i prebacivanjem odgovornosti na sve sukobljene strane, što je Srbiju poštedjelo ozbiljnijeg suočavanja s vlastitom ulogom u krvavim ratovima.

   O tome da srpska politička elita ima ozbiljnih problema pri suočavanju sa stvarnošću, da ne kažemo nešto grublje, svjedoči i prigodničarska poruka srpskog predsjednika Tomislava Nikolića. On, naime, kaže kako se na paradama proslavljaju pobjede iz rata, poručujući pritom srpskim vojnicima da na paradi obilježe »sve ono čega se ne stide«, a što je uradila njihova vojska: »To je trenutak za vojsku koja je u tome sudjelovala i ovu djecu koja nastavljaju slavu te vojske«.

   No što to danas slavi srpska vojska? Jasno je da se Nikolić ovdje referira na pobjedu u bitki za Beograd, no čak i ako je željela slaviti oslobođenje Beograda, vojna parada je, za današnju Srbiju, posve neprimjeren način proslave. I pritom je srpska politika potpuno nedosljedna. Beograd, naime, partizanske snage s Trećim ukrajinskim frontom Crvene armije – da, točno je da su crvenarmejci koji su oslobodili Beograd uglavnom bili Ukrajinci – nije oslobođen 16., nego četiri dana kasnije, 20. listopada. No zbog bizarnog prilagođavanja Putinovom rasporedu, obljetnica je ove godine, kao da je riječ o Uskrsu, pomaknuta za nekoliko dana.

   A kad smo već kod predsjednika Nikolića, smijemo li ovdje preskočiti činjenicu da on još uvijek nosi i naslov četničkog vojvode – koliko znamo nikad se tog naslova nije odrekao – dakle snaga koje su u pobjedi nad fašizmom – poražene? I vjerujte da ovo nije puko sitničarenje. Nikolićev savjetnik Oliver Antić, naime, nedavno je zatražio da se na vojnoj paradi u povodu oslobođenja Beograda pronađe mjesta i za četnička obilježja, a riječ je o čovjeku koji je i pravni opunomoćenik skupine za rehabilitaciju Draže Mihailovića.

   No čak i ako sve to zanemarimo, možemo li zanemariti činjenicu da Srbija nije zadnji put ratovala prije 60 godina? Što sa zadnjim ratovima, čiji se mrtvi još iskapaju? Što u Beogradu misle napraviti s krvavim tragom što ga je srpska vojska ostavila za sobom tijekom devedesetih? Je li sve to moguće tek tako zanemariti i pomesti pod tepih?