Ne, nije problem u tome što je nesuđena slovenska potpredsjednica Europske komisije Alenka Bratušek svojedobno na jednom koncertu pjevala Bandieru Rossu. Iako će se naši desničari svejedno zgražati nad njezinim »evviva il comunismo e la liberta«, time samo nasjedaju na podvalu Janeza Janše. Bivši slovenski premijer i najpoznatiji slovenski zatvorenik nedavno je iz svoje ćelije – u kojoj ima laptop i pristup internetu – u inboxe svih zastupnika u Europskom parlamentu i svog stranačkog kompanjona Jean-Claudea Junckera, kojeg je usput optužio da mu je favoriziranjem Bratušek »zabio nož u leđa«, poslao snimku koncerta na kojem slovenska premijerka »slavi komunizam«.

   Ta snimka, međutim, baš ništa ne govori o nekompetentnosti bivše slovenske premijerke za visoku dužnost u Europskoj komisiji. Njezin problem nije ideologija, nego kompetencija. Ideologija u njezinom pohodu na posao iz snova, nakon neslavnog kraja njezina premijerskog mandata, nije odigrala baš nikakvu ulogu.

  Iako je za Slovence vjerojatno najbolnija spoznaja da je Europski parlament tako unisono zalupio vrata političarki koja je u Sloveniji obnašala najvišu izvršnu funkciju, a da se nitko nad tim nije začudio, niti je itko njezine sposobnosti ozbiljnije doveo u pitanje, za nas je ovdje ipak relevantno nešto drugo. Kako je bilo moguće da se ta i takva Bratušek uopće zatekla u toj situaciji? Kako je bilo moguće da je stigla tako daleko, nadohvat svog lukrativnog političkog cilja? Kako nije ranije zaustavljena? Pa zar je za preuzimanje tako visoke pozicije u budućoj Europskoj komisiji dovoljno posjedovati samo neumjerenu, neograničenu ambicija i baš ništa drugo što bi tu ambiciju opravdavalo?

   Odgovore na ta pitanja zapravo zna jedino Jean-Claude Juncker. On je bio taj koji je inzistirao upravo na Alenki Bratušek kao slovenskoj kandidatkinji, pa čak i onda kada je cijela Slovenija bila protiv njezine kandidature. Čak i u vrijeme bivše Jugoslavije slovenskog predstavnika u Beogradu uvijek je birala Ljubljana, a ne Beograd. No ovog je puta odluka bila u Junckerovim rukama. On je zanemario sve prigovore na račun Bratušek, ne samo njezino slabašno znanje engleskog jezika nego i činjenicu da svojoj kratkoj i strelovitoj karijeri nikad nije pokazala poseban interes za energetiku. Juncker je nevjerojatnom lakoćom upravo nekvalificiranoj slovenskoj kandidatkinji namijenio jedan od najvažnijih i najzahtjevnijih resora, budući da je Bratušek trebala koordinirati projekt formiranja europske energetske unije, što je jedna od dvije ili tri politički i strateški najvažnije zadaće naredne europske vlade.

   Unatoč svim upozorenjima – novi slovenski premijer Cerar odmah po preuzimanju vlasti dvaput je zvao Junckera i pokušao ga uvjeriti da odustane od Bratušek – Juncker nije popuštao. Nije se obazirao niti na slovensku istragu protiv Bratušek zbog sporne samokandidature, rekavši kako je to unutarnja stvar Slovenije.

   Zato blamaža oko Bratušek nije samo njezina i slovenska sramota, nego i Junckerova sramota. I Junckerova odgovornost i poraz. Traljavim i politikantskim kadroviranjem Juncker je dramatično podcijenio ozbiljnost trenutka u kojem se Europa trenutačno nalazi, u političkom, ekonomskom i svakom drugom smislu. Upravo je Juncker prije nekoliko tjedana nadobudno obećavao »dinamičnu i učinkovitu« komisiju, koja će Europi omogućiti novi početak, da bi se sada pokazalo da je, iako je jedino slovenskoj kandidatkinji upaljeno crveno svjetlo, barem još pet-šest kandidata itekako sporno – od Britanca Hilla, čiji je nastup pred europarlamentarcima bio prava sprdnja, preko neuvjerljive Čehinje Jourove i Mađara Navracsicsa, kojemu su zamjerili sudjelovanje u mađarskoj konzervativnoj revoluciji, pa sve do Španjolca Miguela Ariasa Canetea, dioničara velikih naftnih kompanija, i Francuza Pierrea Moscovicija, neuspješnog čuvara francuskog proračuna, koji bi sada trebao brinuti o europskom proračunu.

   Iako je upravo Juncker dospio na najvišu europsku funkciju nakon europskih izbora, i to zahvaljujući činjenici da je za pučku stranku koja ga je nominirala za prvog čovjeka Europske komisije glasao najveći broj Europljana, što je predstavljeno kao trijumf demokracije, jer čelni čovjek Komisije prvi put nije izabran iza zatvorenih vrata od strane najmoćnijih europskih lidera, blamaža oko Bratušek ponovno ukazuje na problem europskog demokratskog deficita. Ako čelnika komisije, doduše neizravno, biramo na demokratskim izborima, onda je posve nelogično i nedemokratski da europovjerenike i dalje biraju iza zatvorenih vrata, daleko od građana i potpuno netransparentno.