Ponovno se, kao u vrijeme Hladnoga rata, prebrojavaju tenkovi i ratni mlažnjaci na jednoj i na drugoj strani. Ponovno se puno priča o NATO savezu, koji odjednom postaje važan, nakon što je dva desetljeća lutao tražeći smisao svog postojanja. Nakon što su europske zemlje dva i pol desetljeća sustavno smanjivale svoje vojne proračune, sada odjednom ponovno postaje važno što kriju prašnjava vojna skladišta. Europa više ne može računati na to da će i dalje neometano uživati u svojoj »dividendi mira«, kao što je mogla nakon neočekivanog kolapsa sovjetskog imperija koncem osamdesetih godina prošloga stoljeća, niti će se moći, kada je njezina sigurnost u pitanju, isključivo oslanjati na američke vojne kapacitete. Morat će ponovno početi ulagati u vlastitu sigurnost.

   I kod nas primjećujemo velike obrate na tom planu. Naše ratno zrakoplovstvo odjednom ponovno postaje perspektivno, a ministar obrane Ante Kotromanović svečano objavljuje da će neke brodske rakete, koje su bile otpisane još prije pet godina, ipak biti dobre još neko vrijeme.

   U takvoj situaciji, kada pitanje naše sigurnosti – i to u doslovnom smislu – ponovno postaje životno važno, kada stanje u vojsci i borbena spremnost naših oružanih snaga nisu samo pitanje formalnosti, nego puno više od toga, i kada se ponovno obnavljaju stara savezništva i oblikuju neke nove ratne koalicije, kod nas se događa nešto što je nezabilježeno u modernim demokracijama. Kolinda Grabar Kitarović, HDZ-ova kandidatkinja za najvišu političku funkciju odlučila je »napasti« aktualnog predsjednika Ivu Josipovića nizom izjava kojima posve otvoreno koristi vojsku i stanje u oružanim snagama kako bi naškodila Josipoviću, koji je ujedno i vrhovni vojni zapovjednik.

   Počelo je s neslavnom izjavom o »više nego jadnom stanju ratnog zrakoplovstva«, a onda je Grabar Kitarović neočekivano ispalila da su hrvatski vojnici u Afganistanu topovsko meso, da bi se onda izvlačila tvrdeći da nije rekla to što je rekla. Pomalo neopravdano, javnost je zanemarila svu skandaloznost te izjave, koja ukazuje na poraznu činjenicu da je vojska postala predizborna lopta kojom se, čini se, odlučila napucavati HDZ-ova predsjednička kandidatkinja, iako se to, kao što rekosmo, u modernim demokracijama jednostavno ne radi.

   U kampanji uoči američkih predsjedničkih izbora 2008. na kojima je sadašnji američki predsjednik došao na vlast, Obama je žestoko kritizirao Bushovu agresivnu politiku i njegov rat u Iraku – to je, štoviše, bio jedan od razloga njegove nadmoćne pobjede – no tadašnji predsjednički kandidat nikada, ni u jednom trenutku, niti jednom riječju, nije doveo u pitanje samu vojsku. Nijednom Obama nije prozvao vojsku kao instituciju, njezinu sposobnost ili opremljenost, a kamoli da je pomislio izgovoriti da je američka vojska u jadnom stanju, kao što je to učinila HDZ-ova kandidatkinja.

   U razvijenim demokracijama predsjednički kandidati u svojim kampanjama ne koriste vojsku kojoj bi kasnije trebali zapovijedati. Vojska u ovom slučaju mora ostati izvan politike, kao što demokratska institucija civilnog nadzora osigurava da vojska uvijek bude pod kontrolom politike. U slučaju Kolinde Grabar Kitarović, na žalost, to ne vrijedi, što potvrđuje da HDZ-ova predsjednička kandidatkinja ne razumije kako u demokracijama treba funkcionirati sustav kojem želi doći na čelo.

   Još je poraznija činjenica da Kolinda Grabar Kitarović u ovu kampanju nije pala s Marsa, nego se u Hrvatsku vraća s dužnosti pomoćnice glavnog tajnika NATO-a. Dakle, iz organizacije kojoj su gore spomenuta načela svetinja. Politizacija vojske, što je ona sebi dopustila u ovoj predsjedničkoj kampanji, za današnji NATO – iako ne i za NATO iz nekih prošlih vremena, ali to je druga priča – jednostavno je zabranjena. Upravo zbog tog načela, podsjetimo, Kolinda Grabar Kitarović sve donedavno morala je voditi kampanju »sa slikom, ali bez tona«, jer NATO, vojno-politički savez, ne dopušta svojim dužnosnicima, pa tako ni Kolindi Grabar Kitarović, da se bave politikom dok im traje mandat. Kako je moguće da je za HDZ-ovu kandidatkinju to pravilo vrijedilo dok je bila u NATO-u, da bi ga sada pogazila? Smatra li, možda, da u Bruxellesu vrijede jedna, a u Hrvatskoj druga pravila? Taj njezin predizborni gaf – koji je puno gori i od vođenja kampanje s oltara i od televizijskog gostovanja kod voditelja osuđenog zbog dilanja kokaina – posve dovodi u pitanje njezinu stručnost i sposobnost za preuzimanje najviše političke dužnosti u zemlji.