Barem u jednome je premijer Milanović u svom jučerašnjem govoru o stanju nacije bio u pravu: Hrvatska je bolja i stabilnija zemlja nego što je danas u Hrvatskoj popularno govoriti. I puno bolja nego što nam to bezbrojne strane organizacije, koje nas neumorno ocjenjuju i uspoređuju, pokušavaju servirati.

   Hrvatska je, naime, izložena organiziranom teroru raznoraznih indeksa i rang lista, kojima nam se stalno poručuje da smo nesposobni i korumpirani, da smo lijeni i da ne znamo raditi, da nismo konkurentni, da smo odbojni famoznim stranim investitorima, te da ne znamo upravljati gospodarstvom i javnim dobrima. Iz čega, naravno, proizlazi da je najbolje da posao prepustimo onima koji će to znati.

   Skoro da ne prođe dan a da nas ne šokiraju nekim novim indeksom ili globalnom ljestvicom, iza kojih u pravilu stoje velike međunarodne organizacije ili medijske kuće, kroz koje progovara upravo interes financijskog kapitala. Nipošto nije riječ o nezavisnim i objektivnim ocjenjivačima, već o institucijama upitnog međunarodnog ugleda, koje svoje preporuke pokušavaju predstaviti kao ekonomski objektivne, iako je zapravo riječ o ideološkim konstrukcijama.

   Primjerice famozna lista konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma, kroz koju jasno progovara interes svjetske financijske elite (iste one koja je i odgovorna za veliku financijsku i gospodarsku krizu), a koja nam kao uzore nudi zemlje koje su potpuno liberalizirale svoja tržišta i u kojima su investitori potpuno rasterećeni bilo kakvih obaveza prema državi i lokalnoj zajednici. U tome je, naime, tajna njihove konkurentnosti.

   Postoje i puno karikaturalniji indeksi. U jednome od njih Hrvatsku će tako svrstati na vrh »najjadnijih zemalja«. U drugome ćemo naučiti da smo pri vrhu »najbjednijih« zemalja, u kojima se najlošije živi, a u trećemu da smo među deset zemalja koje će najvjerojatnije bankrotirati.

   Jedini donekle objektivan indeks, UN-ov indeks ljudskog razvoja, koji mjeri stvarnu kvalitetu života uvažavajući činjenicu da gospodarski rast ne znači uvijek i povećanje kvalitete života većini stanovništva – a na kojem je Hrvatska sa svim svojim ozbiljnim problemima i slabostima s razlogom uvrštena među zemlje s visokim ljudskim razvojem – ne dobiva skoro nikakav publicitet.

   Sve te nevjerojatne i paušalne liste katastrofe svesrdno podržava i Europska komisija, pa će nam tako visoki dužnosnik Europske komisije Servaas Deroose, koji je u Hrvatsku došao prekontrolirati kako provodimo reforme, u lice poručiti da smo po brojnim mjerilima međunarodne konkurentnosti »među najgorima u EU«.

   I kada se te ocjene podupru ocjenama bonitetnih agencija, koje na svaki neposluh odgovaraju rušenjem rejtinga, što onda automatski podiže kamate našeg javnog duga do razine neodrživosti, histerija o našoj bezvrijednosti i nesposobnosti samo je krinka za što bezbolnije strano preuzimanje naših javnih resursa, bilo privatizacijom, bilo monetizacijom. Mi, valjda ste to već shvatili, ionako ne znamo što bismo s njima.

   Čini se da premijer shvaća kako funkcionira model globalne ekonomske kolonizacije poručujući da »Hrvatskoj ne trebaju aplauzi svjetskih rejting agencija, Europske komisije ili međunarodnih financijskih institucija, dok za to vrijeme naši građani postaju sve siromašniji i obespravljeniji«. No paradoksalno je da Milanović istodobno zagovara privatizaciju i monetizaciju. I jedno i drugo, naime – privatizacija i osiromašenje – dva su lica istog procesa.