Znamo da je Slavko Linić u svojoj ispovijesti o funkcioniranju Milanovićeve vlade bio konfuzan i emotivan, te da nije pružio nikakve papirnate dokaze za svoje tvrdnje, no njegove optužbe protiv premijera Milanovića preozbiljne su da bi bile zanemarene. Zahtijevaju vjerodostojne i konkretne odgovore. I kako prozvani Milanović odgovara na optužbe da je uzurpirao vlast i pogodovao prijateljima i pouzdanicima? Uglavnom nikako. Premijer je odlučio ignorirati optužbe. Prešutjeti ih. I pričekati da oluja prođe. Ako je u ovih nekoliko dana nešto i procijedio na tu temu, učinio je to usiljeno i usput, i pritom je brzo uhvaćen u laži, kao kod tvrdnje da nije znao za kredit bivše šogorice. 

   Premijer građanima nije pružio vjerodostojan odgovor ni na jednu Linićevu optužbu. Dosad je dao tri izjave i jedan novinski intervju na tu temu, no u njima ne ulazi u srž optužbi, nego ih namjerno zaobilazi. Jučer je slučaj nazvao “navodnim” i “unutarstranačkim” pitanjem, ispričavši se ljudima “što to moraju slušati”. 

   Premijer opet nije u pravu. Građani ne trebaju njegove isprike, već jasne i precizne odgovore. Trebaju premijera koji će se suočiti s problemom, a ne od njega bježati. Kako je moguće da premijer i ministar financija dulje od tri mjeseca međusobno nisu razgovarali? Jesu li ovoj vladi i premijeru taština i povrijeđeni ponos važniji od državnih i nacionalnih interesa? 

  Razumljivo je što su mediji priču o zloupotrebi tajnih službi, zbog naših trauma iz prošlosti, pretvorili u najvažniju i najopasniju Linićevu optužbu, no razarajuća tvrdnja da je premijer doista bio spreman prepustiti najvažniju hrvatsku kompaniju Mađarima, od čega je u Hrvatskoj koristi imao jedino Milanovićev čovjek od povjerenja, tajnoviti Siniša Petrović, puno je opasnija i dalekosežnija. Je li slučajno da je zeleno svjetlo MOL-a za promjenu modela upravljanja INA-om stiglo baš u trenutku kada se Milanović zatekao pod Linićevom paljbom? I kakav se zaključak nameće iz tvrdnje ministra Vrdoljaka, koji se inače žestoko sukobio s Petrovićem, da je njegov pojam nacionalnih interesa u INA-i ne razlikuje od Linićevog? 

   Dakako da sukob Milanović-Linić nije samo unutarstranačka stvar, kako to tvrdi Milanović. Unutar stranke Linić je ostao usamljen i izoliran. Tretiraju ga kao izdajicu. Više je prijatelja Sanader zadržao u HDZ-u kada se otkrilo da krade nego što ih je Liniću u SDP-u ostalo kada je otkrio da i njegovi kradu. Okružen beskičmenjacima i poslušnicima koji vjeruju u njegovu nepogrešivost Milanović misli da će tako stvar lakše zataškati. 

  Stoga je ovdje riječ o nečem puno važnijem: o funkcioniranju pravne države. Zato je iznimno važno što je predsjednik Josipović zasad jedini reagirao odgovorno i zatražio očitovanje tajnih službi, spriječivši pometanje slučaja pod stranački tepih. Ako za to neće biti snage unutar SDP-a – a sve ukazuje da neće – možda će o Milanovićevoj sudbini odlučiti Josipović. 

   Linićeve optužbe, rezolutan je Josipović, moraju se raščistiti. No to možda neće biti dovoljno i optužbama će se morati pozabaviti i državno odvjetništvo. Jer trebamo li vjerovati tajnoj službi koja kaže da nije radila ništa nezakonito dok istodobno u sustavu postoji bezbroj dodatnih mogućnosti za zloupotrebu?