Nije li bizarno slaviti praznik rada u zemlji u kojoj rad postaje privilegij i iznimka? Hrvatska, naime, ima rekordno nisku stopu zaposlenosti u Europskoj uniji, prema kojoj čak polovica radno sposobnog stanovništva ne radi, dok je europski prosjek zaposlenosti 64 posto, a najbolje zemlje, poput Nizozemske, Njemačke i skandinavskih zemalja, imaju stopu zaposlenosti veću od 70 posto. 

   U zemlji nezaposlenih, u zemlji u kojoj je posla sve manje, ljudima najteže pada nerad. Živimo u svijetu u kojem su oni koji ne rade potpuno marginalizirani i isključeni iz društvenog života. Današnji kapitalizam ne voli besposlene. Dok su u prošlosti, prije industrijske revolucije, nerad i dokolica uživali viši društveni status od rada, kapitalizam je sve okrenuo naglavačke. I komunistička ideologija prigrlila je kult rada kroz svoju inačicu znamenitih riječi svetog Pavla: »Tko ne radi ne treba ni jesti«. 

   Ljudi, oni koji rade, opsjednuti su poslom, a odmor zapravo doživljavaju samo kao predah od posla ili kao pripremu za posao. No čak i kada ne radimo – radimo. Odlaskom s posla svoj posao nosimo sa sobom. Od kuće, zahvaljujući tehnologiji, dogovaramo sastanke, pregledavamo poštu i odgovaramo na poruke. U Francuskoj su nedavno radnici u jednoj firmi dobili službeno dopuštenje da poslije posla ne moraju provjeravati službene elektronske poruke. 

   Ljudi sve češće izgaraju na poslu, i to doslovce. Tzv. burnout, odnosno sindrom sagorijevanja na poslu, sve je učestaliji od izbijanja krize, što je i logično jer su radnici, plašeći se za sigurnost svog radnog mjesta, spremni na sve… Prema nekim istraživanjima čak trećina zaposlenih pati od ovog sindroma. 

  Vjerojatno nije slučajno da je upravo nesanica jedan od najčešćih simptoma burnouta. Kapitalistička radna etika, naime, od nas zahtijeva non-stop budnost. Američki teoretičar i esejist Jonathan Crary u izvrsnoj studiji o kasnom kapitalizmu i koncu sna dokazuje kako je u tijeku proces privatizacije spavanja, kao jednog od zadnjih preostalih prostora privatnosti i intime. 

   Kapital se pritom koristi svojim magičnim oružjem, internetom, koji nam omogućava da budemo stalno »u pogonu«. Jer kada smo on-line onda smo u neprekidnom kontaktu s virtualnim obiljem usluga, proizvoda i informacija, tako da 24 sata dnevno i sedam dana tjedno – zato se Craryjeva knjiga i zove »24/7« – dobrovoljno funkcioniramo kao potrošači, prikopčani na globalnu kapitalističku infrastrukturu, na tržište koje nikad ne spava. Zato i spavamo sve manje. Odrasli Amerikanac danas prosječno spava šest i pol sati, dok je prošla generacija spavala osam, a ona na početku prošlog stoljeća – u vrijeme navodno divljeg i okrutnog kapitalizma – čak deset sati, zbog čega Crary i zaključuje kako je u tijeku proces »privatizacije sna«. 

  Dok, dakle, naši siroti sindikalci donkihotovski paradiraju parolom o slavne »tri osmice« (osam sati rada, osam odmora i osam sna) – a čak je i ministar Mrsić skopčao da su tri osmice stvar prošlosti – kapital je, kao što vidimo, ponovno bio umješniji i već je pronašao način kako tu parolu učiniti potpuno bespredmetnom. Oni koji rade, a takvih je sve manje, ionako nikad ne spavaju.