Jeste li primijetili da naši desničari, baš kao i njihovi europski, a naročito istočnoeuropski istomišljenici, u ovim beskrajnim kolonama nesretnika i očajnika što već danima prolaze kroz našu zemlju na putu prema Njemačkoj i drugim bogatim zemljama na sjeveru Europe ponajprije vide agresore, okupatore i teroriste? U njihovim se očima oni koji traže pomoć, ovi promrzli, gladni i prestrašeni ljudi, koji danima i noćima, s djecom u naručju i ruksakom u koji je stalo sve što imaju, tumaraju beskrajnim balkanskim putovima i stranputicama, pretvaraju u opasne napasnike i najozbiljniju prijetnju njima i njihovoj zemlji, kao i cijeloj Europi.

Čime možemo objasniti tu čudotvornu transformaciju, koja žrtve pretvara u agresore, a mučenike u mučitelje? Vjerojatno činjenicom da po toj uvrnutoj i dehumanizirajućoj logici onda i oni, naši desničari, mogu postati žrtve, odnosno oni koji se moraju braniti. Jer oni su u ovoj izbjegličkoj krizi zapravo napadnuti. Stvarne žrtve u ovoj priči, bez obzira nazivamo li ih izbjeglicama ili migrantima – jer i jedni i drugi su žrtve istog nepravednog globalnog sustava – postaju fiktivni napadači i agresori, da bi oni, naši desničari, mogli biti ugroženi i napadnuti. Oni su, dakle, oni koji se ovdje bore za goli opstanak. Jer ugrožen je njihov narod, njihova kultura i njihov identitet. Ovdje je, dakako, riječ o golom opstanku i borbi na život ili smrt. Ili kako je to kazao Viktor Orban, čovjek koji je pregnanto artikulirao taj strah: »Ugrožene su naše granice, naš život utemeljen na poštivanju zakona… i cijela Europa. Pregazit će nas«.

Ovdje, dakle, imamo jednu potpunu zamjenu uloga. U ovoj predstavi, ali surovoj i stvarnoj predstavi, oni koju se bore za golo preživljavanje i koji traže humanost bivaju dehumanizirani i pretvoreni u napadače, dok se oni od kojih se humanost i solidarnost zahtijeva pretvaraju se u nasilnike koji podižu žice i ograde, koji na izbjeglice šalju vojsku, oklopnjake i vodene topove, isključivo s ciljem izazivanja straha i jeze.

Jer oni, branitelji Europe i njezinog kršćanskog identiteta pred ovom muslimanskom najezdom – povijest se ponavlja! – moraju ispuniti svoju svetu dužnost. Oni – a to je diskurs svih naših i europskih desničara – samo brane naš identitet i, kako veli Orban, »naš način života«. Nema nikakve sumnje kako je upravo briga za »naš način života« na umu kardinalu Bozaniću kada, u kontekstu suočavanja s »migracijskom krizom«, jer Bozanić u izbjeglicama vidi isključivo migrante, »državotvorno« naglašava važnost »sigurnosti države« i »vrijednosti hrvatskog identiteta«, dok jedan njegov slovenski kolega, biskup Štrumpf iz Murske Sobote, još otvorenije upozorava na opasnost od »islamizacije Europe«, pronalazeći upravo među izbjeglicama agresivne islamiste. »Ne budimo naivni«, upozoravajuće poručuje slovenski biskup, a takva i slična upozorenja u pravilu padaju na plodno tlo, kako u Sloveniji i Hrvatskoj, tako i u većini europskih zemalja.

Teorije zavjere, naime, savršeno se uklapaju u ovaj desničarski diskurs. U svim takvim teorijama izbjeglice, svjesno ili nesvjesno, postaju oruđe u izvršenju zastrašujućeg plana, kojem unaprijed znamo ishod. Internetom kruže tajanstvene, anonimne analize i »dokumenti« koji dokazuju kako se pred našim očima upravo raspliće paklenski plan muslimanske invazije na Europu, kako se među izbjeglicama skrivaju teroristi, koji namjerno ispred sebe isturaju bebe i trudnice, kako bi im se granice što prije otvorile. Internetom se šire anonimna »pisma« u kojima se svjedoči kako »migranti nisu ljudi već životinje, koji šire AIDS, sifilis i druge egzotične bolesti«, a prije nekoliko dana, među bezbrojnim sličnim pričama »iz pouzdanih izvora«, na društvenim se mrežama proširila se i ona kako teroristi Daesha navodno nude 100 tisuća eura onome tko razoruža austrijskog policajca ili vojnika.

Svrha takvih priča i širenja teorija zavjere može biti samo histerizacija javnosti, kako bi ona onda lakše prihvatila drastične mjere koje su implementirane u ovoj krizi, poput militarizacije i ožičavanja granica, a koje su u potpunoj opreci s karakterom ovog problema. Slovenci su, primjerice, prihvatne centre na svom teritoriju ogradili žicom, naoružanim vojnicima i oklopnjacima, odnedavno potpuno zabranjujući ulaz novinarima i ograničavajući pristup humanitarcima. Ljude valja nekako pripremiti na podizanje žica i ograda i na masovno kršenje ljudskih prava, a to je uvijek bilo najlakše širenjem straha i osjećaja ugroženosti.

Ovdje nije u pitanju opstanak ujedinjene Europe, nego se radi o karakteru buduće Europe. Riječ je o pokušaju preobrazbe Europe iz zajednice slobode i prava u zajednicu nacionalnog egoizma i straha. Ako mislite da je ovaj zaključak previše smion, pročitajte nedavni programatski Orbanov govor na stranačkom pikniku u selu Kötcse na Balatonu. I vjerujte, ovo nije teorija zavjere.