Je li, na kraju, kancelarka Merkel podržala Karamarka i HDZ za parlamentarne izbore ili nije? Ako pitate HDZ, nedvojbeno jest. Iz te su stranke, naime, odmah nakon Karamarkova berlinskog susreta s moćnom političarkom poručili da je Merkel dala punu potporu Karamarku i HDZ-u kao sestrinskoj pučkoj stranci na predstojećim parlamentarnim izborima.

No sumnjičavi novinari 24 sata ipak su u stranci kancelarke Merkel doznali kako oni susret Merkel i Karamarka smatraju tek »internom razmjenom mišljenja« o čijem sadržaju se dalje od toga »ne žele očitovati«, bez spomena bilo kakve potpore Karamarku i HDZ-u uoči skorašnjih izbora u Hrvatskoj.

Naravno da to automatski stavlja Karamarka u neugodan položaj. Međunarodni tajnik HDZ-a Miro Kovač, koji je svojedobno bio i veleposlanik Hrvatske u Njemačkoj, a koji je i organizirao berlinski susret Karamarka i Merkel, požurio je osuditi »podmetanja« da kancelarka Merkel prilikom susreta s Karamarkom nije podržala njegovu stranku na sljedećim parlamentarnim izborima. Kovač, naime, ispravno rezonira da već sama činjenica da je kancelarka primila Karamarka samo 10 dana prije izbora predstavlja njezinu potporu, te da je ta potpora »logična« i »normalna«, s obzirom na to da HDZ i CDU pripadaju istoj političkoj obitelji europskih pučana.  

Kancelarka Merkel poznata je po iznimnom oprezu i promišljenosti – neki bi rekli i kalkulantstvu – kojima pristupa političarima koji tek trebaju osvojiti politički mandat. Jedan od primjera koji to dokazuju dogodio se 2012., kada je kancelarka, unatoč tradiciji, odbila u Berlinu primiti tadašnjeg predsjedničkog kandidata Francoisa Hollandea, čime je nedvosmisleno podržala njegova političkog suparnika Nicolasa Sarkozyja.

 No kako su Francuska i Njemačka jednostavno osuđene jedna na drugu, te kako njihovi čelnici, bez obzira na svoje političke preferencije i osobne sklonosti, moraju naći zajednički jezik, berlinska košarica Hollandeu brzo je zaboravljena, a Hollande ni u jednom trenutku nije dvojio koju će zemlju prvu posjetiti kao francuski predsjednik. Odmah nakon ceremonije primopredaje dužnosti i ustoličenja na novu funkciju Hollande je isto popodne odletio u posjet Berlinu, što također spada u francusko-njemačku tradiciju i potvrdu čvrstog savezništva dviju zemalja.

Sličan oprez kancelarka Merkel pokazala je i s Barackom Obamom 2008., nekoliko mjeseci uoči njegova povijesnog trijumfa na američkim izborima. Obama, koji je u to vrijeme u Njemačkoj uživao status političke megazvijezde, želio je održati govor Berlinčanima na otvorenom, i to na povijesnom mjestu pred Brandenburškim vratima, točno tamo gdje je tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan 1987. sovjetskog predsjednika Gorbačova pozvao da »sruši taj zid«. No ideja se nije svidjela kancelarki Merkel.

Ona je smatrala da strani političari ne bi trebali držati govore pred Brandenburškim vratima, kao što ni njoj ne bi palo na pamet držati predizborne govore usred Washingtona. Merkel je ustrajala na svom stavu, iako je to zasigurno pridonijelo početnom nepovjerenju i nerazumijevanju između Merkel i Obame, koje je ostalo karakteristika njihovih odnosa i sljedećih nekoliko godina.

Što iz ovih primjera možemo primijeniti na odnos Merkel prema Karamarku? Prije svega da u postupanju kancelarke Merkel ništa nije slučajno. Činjenica je, naime, da je kancelarka Merkel primivši Karamarka uoči izbora poslala političku potporu, no isto je tako točno da nije učinila baš ništa više od toga. Ona nakon susreta nije dala nikakvu izjavu kojom bi artikulirala svoju potporu Karamarku, kao što se priopćenjem nije oglasio ni CDU. Za CDU, naime, tog susreta kao da nije ni bilo.

Sanadera, a ni njezin posjet Zagrebu u ljeto 2011. ne treba tumačiti drukčije nego kao potporu tadašnjoj premijerki Jadranki Kosor uoči parlamentarnih izbora u prosincu te godine.

U slučaju Karamarka, međutim, bilo je drukčije. U njegovom berlinskom posjetu vidjeli smo na jednoj strani zbunjenog Karamarka, koji se u toj situaciji očito osjećao neugodno – što baš i nije obećavajuće za nekog tko pretendira postati premijerom – a na drugoj njemačku kancelarku koja je taj susret odradila, ali isključivo tehnički i vrlo formalno, kao dio predizbornog folklora i obavezu koju nije moguće izbjeći. A sve to, dakako, nije osobita preporuka za Karamarka.