Recentno HDZ-ovo inzistiranje na predizbornom sučeljavanju »programa i timova«, uz očajničko izbjegavanje svakog izravnog duela Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića, u svakom slučaju predstavlja nesumnjivu potvrdu verbalne i televizijske inferiornosti opozicijskog pretendenta na premijersku poziciju, ali istodobno i odražava nevjerojatnu anakronost i zastarjelost HDZ-ova političkog koncepta. Moderna je politika, naime, nužno personalizirana. U prvi plan izbili su političari, ali samo zato da bi njihove politike mogle ostati u drugom planu.

 Raspravljamo o njihovoj osobnosti i karakterima, o njihovim razlikama i sličnostima, samo ne i o njihovim politikama, koje su slične ili iste, osobito kad su u pitanju dvije glavne  orijentacije, konzervativna i socijaldemokratska. Političari se mijenjaju na vlasti, ali samo zato da bi politika mogla ostati nepromijenjena. 

 Došlo je do svojevrsne unifikacije politike, osobito ekonomske, bez obzira na to koja je opcija na vlasti: u Europi danas postoji samo jedna ekonomska politika – konzervativna – koju provode i konzervativci i socijaldemokrati.

Pogledajte samo kakva se strka  podigla oko Jeremyja Corbyna, čovjeka koji je nedavno izabran za  čelnika britanskih laburista, i to samo zato što najavljuje da će promijeniti politiku  stranke. Jer sve je dopušteno mijenjati, osim politike. Ona mora ostati ista.

Sve bi vjerojatno bilo u redu da je Corbyn »prihvatio realnost« i nastavio putem koji je utabao još Tony Blair, prihvaćajući politiku »koja nema alternativu«. No Corbyn, ljevičar, republikanac i mirotvorac, čini se, ipak je odlučio krenuti drugim smjerom. Tvrdi da se Britanija mora promijeniti, i da nepravda i nejednakost »nisu neizbježni«.

 Premijer Cameron  ga je nazvao »simpatizerom terorista« i »prijetnjom nacionalnoj sigurnosti«, uz  opasku kako novi laburistički čelnik »mrzi Britaniju«. Najvećoj hajci Corbyn je zapravo izložen u vlastitim redovima. Većina parlamentaraca njegove stranke otkazuju mu poslušnost, najžešće ga napadaju bivši laburistički čelnici Blair i Brown, kao i mediji koji su tobože naklonjeni ljevici, što  dokazuje našu  tezu: postoji samo jedna politika, koju s jednakom revnošću provode i konzervativci i laburisti.

Merkel sada otvara njemačke granice izbjeglicama, kao njemačka Majka Tereza, kako joj se ovih dana izruguju njemačke novine. Kancelarka će ovih dana kazati da ako se bude morala opravdavati zbog humanosti u slučaju izbjeglica, onda to više nije njezina Njemačka, što ne bi bilo neobično da ta ista političarka prije nekoliko tjedana u jednom drugom slučaju, kada se radilo o Grčkoj i Grcima, nije pokazala rijetko viđenu bezobzirnost, nehumanost i okrutnost.

I koje je pravo lice Angele Merkel? Je li ona konzervativka ili ljevičarka? Ništa od toga, a to, uostalom, i nije najvažnije. Ona je političarka našeg vremena, »najmoćnija žena u politici« i »gospodarica Europe«, kako joj tepaju svi mediji, političarka koja će uspješno usisati svaku politiku, samo da ostane na vlasti.

Isti poticaj – želja za održanjem na vlasti – premijera Milanovića danas pretvara u uvjerenog tuđmanovca, domoljuba i državotvorca, u branitelja nacionalnih interesa. Istodobno njegova vlada pokreće rat s bankama zbog kredita u švicarskim francima, spašava ljude iz dužničkog ropstva i dijeli siromašnima besplatnu struju.

U tome je ujedno i najveća razlika između Milanovića i Karamarka. Prvi, naime, pokazuje zavidnu sposobnost političke transformacije, pretvarajući se iz liberala i socijaldemokrata u gorljivog tuđmanovca, ili iz prilično nezainteresiranog premijerskog promatrača, koji je rijetko intervenirao u stvarne probleme i vlastitu je funkciju shvaćao isključivo hedonistički, u marljivog premijera koji želi iskoristiti baš svaku minutu svog mandata.

Karamarko je u tom pogledu neuvjerljiviji, a njegova moć političke transformacije ograničenija. Nije telegeničan. Nedostaju mu oratorske sposobnosti. I pritom mu previše ne pomaže ni teleprompter, iliti blesimetar, kojeg su mu uoči ove kampanje nabavili, kako bi lakše  mogao čitati svoje govore.