Fascinantna je ova predizborna jagma za domoljubljem. Nakon što je HDZ, osobito nakon što je stranku preuzeo Tomislav Karamarko, doslovce privatizirao domoljublje koristeći ga za mobilizaciju vlastitog biračkog tijela, potpaljujući njegove najniže strasti, Milanović je odgovorio još agresivnijim i borbenijim domoljubljem – domoljubljem na steroidima – koje se opet isključivo svodi na mahanje zastavama i drečanje »Hrvatska, Hrvatska«. 

Jasno je da ova situacija oduzima Karamarku njegovo najdraže i najubojitije oružje. Ponovo ga ostavlja bez teksta i ne zna kako bi odgovorio na Milanovićevo domoljublje, kao što ne zna kako reagirati na Gotovinino mirotvorstvo ili na socijalnu osjetljivost pape Franje. 

No ono što bi nas ovdje trebalo zabrinuti jest činjenica da u ovoj naprasnoj i pomalo infantilnoj fascinaciji domoljubljem taj otrcani i toliko puta iskorišteni pa odbačeni pojam ni jedna ni druga strana uopće ne pokušava ispuniti nekim novim sadržajem, koji bi korelirao sa svijetom u kojem živimo i problemima s kojima se suočavamo. U čemu je, naime, razlika između Milanovićevog i Karamarkova domoljublja i ima li je uopće? Je li Milanovićevo domoljublje progresivnije od Karamarkova nazadnjačkog, ognjištarskog domoljublja? Na temelju čega bismo uopće mogli donijeti zaključak o tome? 

Sva ta pitanja zasad ostat će bez odgovora, jer ovdje svjedočimo isključivo o ispraznom hrvatovanju, u kojem nas i jedan i drugi politički akter uvjerava da je upravo on »pravi hrvatski domoljub«, bez jasnog odgovora na pitanje što bi to, zapravo, uopće trebalo značiti.  

Domoljublje samo po sebi, naime, ako nije artikulirano kao odgovornost prema domovini, kao poštovanje ljudskih prava i pravne države, kao zauzimanje za solidarnost, dijalog i mir, u vlastitoj zemlji i u međunarodnim odnosima, ne predstavlja ništa više od pukog busanja u (hrvatska) prsa. A domoljublje bez (takvog) sadržaja nije ništa drugo osim ljigavog i nekritičkog slavljenja domovine i države, što je zapravo samo nekakva soft verzija zloćudnog nacionalizma, koji je obilježio protekla dva i pol desetljeća na ovim prostorima, ostavivši za sobom uglavnom netrpeljivost, mržnju, stradanje i patnju. Iako politička teorija kod domoljublja, pa i nacionalizma, nerijetko naglašava njihove pozitivne vrijednosti, kao što su nacionalni identitet i ljubav prema domovini, naša recentna historija pokazuje kolika je tanka linija koja dijeli »dobar« od »lošeg« nacionalizma, a kultiviranog nacionalizam od nacionalizma »krvi i tla«, a da nikad nije jednostavno između njih povući crtu svjedoči i aktualno HDZ-ovo batrganje i lutanje od europskih pučana i minhenskih instituta do kevinih jama. 

Zato je svakako poučan primjer poslijeratne Njemačke, gdje je rođena ideja ustavnog domoljublja, kojom je njemačka intelektualna elita, duboko svjesna odgovornosti za ratne zločine, željela zamijeniti ratom kompromitirano domoljublje. Koncept ustavnog patriotizma nije se temeljio na klasičnom povijesno-kulturno-etničkom identitetu, nego je pokušao okupiti građane oko vrijednosti koje proizlaze iz ustavnih principa, sloboda i prava, što je nacionalno otvoren i nediskriminirajući okvir, koji omogućava privrženost državi na temelju građanskih vrijednosti. 

Ideju ustavnog domoljublja prihvatili su mnogi njemački intelektualci, među njima i Jürgen Habermas, jedan od najvećih živućih sociologa i filozofa koji je odigrao iznimnu ulogu u demokratskoj tranziciji poslijeratne Njemačke, a danas je jedan od najvećih kritičara njemačke kancelarke Angele Merkel i njezine politike prema Grčkoj. Kada je pak riječ o ideji ustavnog domoljublja, Habermas na mjesto države postavlja građansku solidarnost, videći u građanima one koji jedni drugima priznaju slobodu i ravnopravnost, što je onda i temelj njihove suradnje. 

Njemačka je danas, vjerojatno i zahvaljujući idejama ustavnog domoljublja, demokratska zemlja u punom smislu te riječi i jedna od najdemokratskijih zemalja na svijetu, koliko god bila paradoksalna činjenica da je demokracija Njemačkoj zapravo bila nametnuta nakon poraza u Drugom svjetskom ratu, u vrijeme kada je Njemačka još bila pod okupacijom. 

I Hrvatska bi s domoljubljem morala biti oprezna. Domoljublje, da bi uopće bilo korisno za društvo, valjalo bi nanovo definirati, civilizirati ga i ispuniti građanskim vrijednostima i duhom građanske ravnopravnosti i solidarnosti. No, domoljublje je ovdje najčešće shvaćeno kao paradno državno domoljublje, a takvo domoljublje – vidimo i po aktualnoj predizbornoj kampanji – isključivo je u službi političke manipulacije. Ni desnica ni ljevica, naime, kao ni politika uopće, ne bi trebali imati monopol na domoljublje, ako uopće želimo da domoljublje predstavlja zajedničku vrednotu, na kojoj počiva kohezija društva. Želimo li iz domoljublja izvući neku dobrobit, trebalo bi ga ograničiti na njegov »civilni« dio, koji nema veze s nacionalnim mitovima, superiornošću i netrpeljivošću. Domoljublje ne bi smjelo biti prepušteno političkoj desnici, veteranima i šatorašima, i političarima koji se bave preimenovanjem ulica i trgova. Trebamo domoljublje koje nije ukotvljeno u povijesti i prošlosti, domoljublje sadašnjosti i budućnosti. Domoljublje boljeg, kvalitetnijeg i pravednijeg društva.