Najprije se činilo da potez Davora Miličevića, malo poznatog HDZ-ovca koji je prije nekoliko dana svojim glasom za Milanovićev zakon za kredite u švicarskom franku na jednom saborskom odboru privukao pozornost javnosti, samo oslikava šizofrenost situacije u kojoj se taj HDZ-ovac osobno zatekao. Kao građanin koji ima kredit u švicarskim francima, riješio je svoju dvojbu tako da je podržao prijedlog omražene vlade, glasajući protiv volje svoje stranke. Dok je u etabliranim demokracijama, recimo u Britaniji ili SAD-u, takav vid kršenja stranačke stege uobičajena pojava, a zastupnici redovito glasaju u skladu sa svojim uvjerenjima – tako je, primjerice, novoizabrani lider britanskih laburista Jeremy Corbyn u tri desetljeća dugoj zastupničkoj karijeri čak 500 puta glasao protiv volje svoje stranke – kod nas je takav potez prava rijetkost i u pravilu je riječ o ekscesu.

No onda se dogodilo nešto još ekscesnije. Šizma je zahvatila ne samo Miličevića, nego i cijeli HDZ. Ta je stranka odjednom, preko noći, odlučila podržati zakon što su ga Karamarko i njegovi ekonomski magovi danima kritizirali. Da stvar bude još nevjerojatnija, ta je stranka i prije toga nekoliko puta mijenjala mišljenje o tom fatalnom zakonu. Karamarko je najprije oštro odbacio SDP-ov prijedlog konverzije kredita u švicarskom franku u eure, zamjerivši mu što cijeli teret prebacuje na banke i nudeći crnogorski model u kojem se teret konverzije ravnomjerno dijeli između banaka, štediša i države, no onda je HDZ-ovac Goran Marić sve ponovno iznenadio kada je u ime svoje stranke poručio da će HDZ ipak podržati predloženi zakon. Onda pak nastupa potpuni kaos, jer Ivan Domagoj Milošević i Tomislav Ćorić ponovno nastupaju protiv predloženog zakona, sugerirajući da će HDZ biti protiv.

Potom se u glavama vodećih hadezeovaca ponovno – po tko zna koji put – dogodio preokret. Za HDZ je sporni zakon ipak postao prihvatljiv. Taj zakon, što je na kraju shvatio i priznao i Karamarko, ipak rješava problem 60 tisuća građana i njihovih obitelji, iako nismo zaboravili da su hadezeovci do jučer tvrdili da će upravo građani platiti najvišu cijenu Milanovićevog rješenja ovog problema.

Iz cijele ove zbrke i kaosa oko jednog vitalnog pitanja, koji se izravno tiče velikog broja građana i moglo bi imati velik utjecaj na birače uoči predstojećih izbora, moguć je samo jedan zaključak: HDZ je bio potpuno nepripremljen za ovu situaciju, iako je ona bila predvidiva i očekivana.

HDZ je ovom problemu pristupio pokušavajući negirati činjenice, odnosno stvarnost, što graniči s političkim sljepilom, slično kao što se iz te stranke pokušavaju suprotstaviti SDP-ovoj strategiji gospodarskog rasta i oporavka infantilnim negiranjem tih podataka što je, dakako, osuđeno na neuspjeh.  

I podatak o rastu rejtinga SDP-a i njegove koalicije HDZ je dočekao bijesnim atakom na anketare, što također dokazuje ozbiljan poremećaj i pokušaj negiranja stvarnosti. Ankete nam, naime, niti ne pokušavaju odgovoriti na pitanje tko će pobijediti na sljedećim izborima, kako nam to uspaničeni HDZ-ovci pogrešno sugeriraju, nego nam ukazuju na trendove i raspoloženje birača u trenutku kada su ankete rađene. A upravo su ti trendovi razlog za glavobolju u HDZ-u. Zanemarivanjem te činjenice SDP je izgubio već »dobivene« izbore 2007. godine, a na sličan je način, preokretom u zadnjem predizbornom tjednu, u prosincu 2011. Zoran Janković pobijedio favoriziranog Janeza Janšu, kojemu su sve ankete najavljivale nadmoćnu pobjedu.

No HDZ se, pokazuje to i recentna kampanja, ne snalazi najbolje kad je riječ o činjenicama, zakonima, rješenjima za građane, makroekonomskim podacima, dakle onim što određuje uobičajeno djelovanje stranaka u demokraciji. No, to ne znači da HDZ možemo otpisati. Riječ je o stranci koja ipak ima svoje skrivene adute. Karamarko primjerice odbija javnu diskusiju s Milanovićem, iako je i to naša posebnost s obzirom na to da u pravilu izazivači inzistiraju na takvim debatama, a oni koji brane mandat u pravilu ih izbjegavaju. Njegovi komunikacijski kanali nisu javna polemika niti parlamentarna debata, jer HDZ za to nikad previše nije mario. Ta je stranka uvijek birala »alternativne« komunikacijske kanale. Radije je progovarala, recimo, jezikom branitelja ili šatoraša, jezikom Crkve, stadionskim skandiranjem ili govorom vojske, zbog čega nedavna vojna parada u Zagrebu u organizaciji »nenarodne« vlade i jest izazvala toliki kaos i nesnalaženje u redovima HDZ-a. Umjesto racionalne rasprave, HDZ-u je raspirivanje straha vazda bilo najdraže oružje – straha od Srba, straha od komunista, straha od Balkana, straha od ćirilice…

Zato se ne trebamo iznenaditi kada i kod nas ovih dana počne otvorena kampanja protiv izbjeglica. Ta je kampanja, zapravo, već počela. Karamarkova prekjučerašnja izjava, u kojoj on dovodi u pitanje socijalizaciju i zapošljavanje izbjeglica »u situaciji kada velik broj naših građana seli van zato što nema radno mjesto«, kao i jučerašnji zahtjev HDZ-a za privremeno zatvaranje granice prema Srbiji, zapravo se u bitnome ne razlikuju od onoga što o ovom problemu govore Marine Le Pen u Francuskoj ili Nigel Farage u Britaniji. Razlika je jedino u tome da njih dvoje civilizirani dio Europe smatra rasistima i ksenofobima, a njihove stranke ekstremnima, dok u Hrvatskoj Karamarka i njegovu stranku smatraju pučanima i  demokršćanima.