Od mađarskog zatvaranja granice sa Srbijom, za budućnost schengenske Europe bez granica vjerojatno je pogubnija odluka Njemačke da zatvori svoju granicu s Austrijom. Ta odluka, kako se sada čini, možda predstavlja početak kraja Schengena. Države su se počele povlačiti u vlastite granice, a Europa se počela raspadati po šavovima
Mađarska i Viktor Orban, njezin »diktator«, kako ga je nedavno u (polu)šali nazvao čelnik Europske komisije Jean-Claude Juncker, jučer su, upravo u trenutku kada je na njihove granice pristizao dosad najmasovniji izbjeglički val, potpuno zatvorili svoje granice, a uz graničnu crtu rasporedili vojsku i policiju, sa psima i oklopnjacima. Očajnici iz Sirije, Afganistana, Iraka i drugih ratom opustošenih zemalja, koji su uspjeli stići nadomak bogate Europe, postali su lovina.Događaji na mađarsko-srpskoj granici rezultat su stupanja na snagu novog oštrijeg mađarskog zakonodavstva, koje kriminalizira izbjeglice, a za nezakonit prelazak granice predviđa kaznu do tri godine zatvora, i čak pet godina za one koji pri pokušaju nezakonitog ulaska u Mađarsku prouzroče materijalnu štetu. Dakle, oni koji se usude pokušati prerezati bodljikavu žicu na ogradi koju je Mađarska izgradila na svojoj granici sa Srbijom mogu računati na drakonsku kaznu.Međutim, mađarsko zatvaranje granice bilo je očekivano. Mađarska već danima šokira Europu svojim neljudskim i kriminalnim tretmanom izbjeglica, u kojima mađarski premijer vidi uljeze koji će, kako kaže, ugroziti mađarsku kulturu i njezin način života. No pomalo je licemjerno u ovom slučaju forsirati isključivo negativan mađarski primjer, jer bismo time izgubili iz vida drugu važnu činjenicu: cijela EU izrazito je nenaklonjena izbjeglicama, a schengenski sustav, koji omogućava uklanjanje granica prema unutra, počiva upravo na strogoj granici i zidu prema vani, zbog čega se s pravom govori o »tvrđavi Europi«.Drugim riječima: istina je da Orban nedopustivo kriminalizira izbjeglice, no to čini i većina ostalih članica EU, čiji zakoni brane građanima da pomažu izbjeglicama i ljudima koji trebaju pomoć. U svim članicama EU, naime, na snazi je svojevrsni »delikt solidarnosti«, odnosno zakoni koji sankcioniraju pomaganje »ilegalcima«, ne samo pri prelasku državne granice, nego i pri boravku u zemlji, čime se želi spriječiti i ograničiti nezakonito useljavanje u zemlju. Europsko je zakonodavstvo u tom pogledu neumoljivo, premda to nije zaustavilo obične građane i aktiviste u brojnim veličanstvenim, ali pojedinačnim primjerima humanosti, koji ih istodobno stavljaju u poziciju prekršitelja zakona.U nekim je europskim državama pomaganje izbjeglicama kazneno djelo, u drugima je prekršaj, u jednima su za počinitelje predviđene samo novčane kazne, a u drugima i zatvor, dok samo nekoliko europskih zemalja pritom priznaje iznimku od restriktivne prakse, pod uvjetom da oni koji pomažu izbjeglicama to čine bez ikakve materijalne koristi. No takvu iznimku poznaju samo četiri europske zemlje – Njemačka, Irska, Portugal i Luksemburg – dok sve ostale kažnjavaju i migrante i one koji su s njima, koji im pokušavaju pomoći, kako oni koji to čine zbog zarade, tako i oni koji pomažu jer je to u ljudskoj prirodi. Slično je i s onima koji izbjeglicama ponude krov nad glavom, jer takav je postupak kažnjiv u svim europskim zemljama, iako neke zemlje, poput Grčke ili Danske, za to »kazneno djelo« predviđaju stroge kazne, dok su neke druge zemlje, poput Italije ili Francuske, prilično blage u postupku prema onima koji izbjeglicama pruže utočište.Posljednjim zakonodavnim izmjenama i Mađarska je zaslužila mjesto u prvoj skupini, iako na ovim primjerima vidimo da ta zemlja, zapravo, samo predstavlja primjer dosljedno provedene politike »tvrđave Europe«, koja se upravo raspada pred našim očima. Od mađarskog zatvaranja granice sa Srbijom, međutim, za budućnost schengenske Europe bez granica vjerojatno je pogubnija odluka Njemačke da zatvori svoju granicu s Austrijom. Ta odluka, kako se sada čini, možda predstavlja početak kraja Schengena.Jer ako je raniji postupak grčkih i mađarskih vlasti, koje su propuštale izbjeglice preko svog teritorija, označio smrt tzv. dublinskog postupka, po kojem bi se za azilantski status došljaka morala pobrinuti ona država u kojoj je azilant prvi put stupio u EU, postupak Njemačke koja je zatvorila schengensku granicu vjerojatno predstavlja početak ponovnog podizanja graničnih zidova i graničnih blokada u Europi. Ta je neočekivana odluka pokazala da i velikodušna njemačka politika prema pridošlicama ima svoje granice, te da Njemačka, unatoč svojoj gospodarskoj moći, ne može sama platiti daleko najveći dio računa ove izbjegličke krize. Polagano umiranje schengenskog sustava, najavom zatvaranja svojih granica, objavili su i Česi, Slovaci i Poljaci, kao i ranije Austrijanci.S obzirom na to da schengenska pravila takav čin dopuštaju samo u iznimnim okolnostima, u ovom je slučaju očito riječ o kršenju tog sporazuma, koji je Europi donio ukidanje granica i slobodu kretanja ljudi i roba.
Schengenski ugovor potpisan je 1985. godine, a stupio je na snagu deset godina kasnije, omogućivši putovanje iz jedne u drugu europsku zemlju, članicu Schengena, bez kontrole putovnica. Schengen je brzo postao ključna potvrda europskog identiteta, a schengenski sustav Europe bez granica u svim istraživanjima javnog mnijenja u očima Europljana figurira kao najveći doseg procesa ujedinjenja Europe. No današnji europski lideri ponovno su se pokazali nedoraslima u odnosu na postignuća svojih prethodnika: poslije europskog debakla u Mađarskoj, a onda i europskog neuspjeha pri postizanju dogovora o pravednijoj raspodjeli izbjegličkog tereta, Europa je prešla u višu fazu kaosa. Države su se počele povlačiti u vlastite granice, a Europa se počela raspadati po šavovima.
