Aktualni se premijer žestoko obrušio na svog glavnog političkog konkurenta nazvavši ga »političkom kukavicom«, jer se odbija s njim javno sučeliti, da bi mu onda zamjerio i slabo poznavanje engleskog jezika, zaključivši da netko tko u svojih 56 godina dosad nije bio u stanju naučiti engleski jezik, a odrastao je u centru Zagreba, nije primjeren voditi malu zemlju poput Hrvatske. Državnik u Hrvatskoj mora biti »moreplovac duha«, što Karamarko očito nije, poručuje Zoran Milanović, otvoreno dovodeći u pitanje Karamarkove kapacitete za premijersku poziciju.

Ne ulazeći u problem osobne razine ovog pokušaja političke i ljudske diskvalifikacije političkog protivnika – što Milanoviću nije prvi put – ovdje nam se valja zapitati je li znanje engleskog jezika doista preduvjet za premijersku funkciju i kakve to predispozicije moraju ispunjavati kandidati za najviše političke pozicije u državi? I kako se onda sam Milanović uklapa u te standarde?

Dobar engleski danas je doista jedan od preduvjeta za kvalitetno funkcioniranje na visokim političkim pozicijama. Hrvatska je članica EU-a i većinu pitanja i tema mora dogovarati i koordinirati s Bruxellesom i liderima ostalih članica EU-a. U situaciji u kakvoj se Hrvatska zatekla nedavno u vezi s arbitražom sa Slovenijom, nužno je da su najviši političari kadri komunicirati i lobirati izravno. Koliki je slabašan engleski hendikep Karamarko je i osobno uvidio već na svojim dosadašnjim okupljanjima Europske pučke stranke, na kojima zbog tog hendikepa, što nije tajna, nije mogao kvalitetno komunicirati i debatirati. Na eventualnim sastancima Europskog vijeća, ako pobijedi na sljedećim izborima i doista preuzme premijersku stolicu, to bi mu bio još veći problem, a upravo je to vjerojatno i glavni razlog njegova pohađanja ubrzanog tečaja engleskog jezika, što je Milanović iskoristio kao povod za ovaj napad. 

No, odličan engleski svejedno ne jamči kvalitetno obnašanje premijerske funkcije, za što je upravo Milanović odličan primjer, baš kao i aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, kojoj perfektno znanje engleskog i još nekoliko stranih jezika nije naročito pomoglo u stjecanju predsjedničkog autoriteta. 

Milanovićev engleski, njegove govorničke i komunikacijske vještine, nisu pomogle bolje pozicionirati Hrvatsku u EU. Za to su bile potrebne i neke druge državničke vještine i vrline, koje našem »moreplovcu duha« očito nedostaju. Kao što bi i u zemlji premijer trebao okupljati i stvarati saveznike, sličan posao svaki dobar europski premijer obavlja i na europskom parketu. No, unatoč dobrom engleskom, Milanović u okviru EU-a nije stvorio nova savezništva od kojih bi Hrvatska imala koristi. Ni na osobnoj razini, naime, ne možemo reći da pripadnici naše političke elite pripadaju europskoj političkoj eliti, jer je ipak točnije da na europskoj pozornici naši političari igraju drugorazrednu, inferiornu ulogu. I s tom su ulogom uglavnom zadovoljni. To, dakako, važi i za bivšeg premijera Sanadera, kojeg su zbog znanja stranih jezika i elitizma često pogrešno predstavljali kao ravnopravnog sugovornika europskim moćnicima, što on ni u jednom trenutku nije bio, o čemu svjedoči i njegov politički kraj. 

Naravno da se Hrvatska svojom veličinom ili ekonomskom snagom vjerojatno nikad neće moći mjeriti s najvećim članicama, no mnoge male europske države njihova veličina nije spriječila da u Europi i svijetu igraju veliku ulogu i imaju velik utjecaj, posve nesrazmjeran svojoj veličini. Danas moć država više ne ovisi isključivo o vojnoj snazi, nego i o utjecaju, snazi kulture i vanjske politike. No za to je potrebno strpljenje, težak rad i strateško promišljanje, što nikako nisu obilježja naše administracije, kako na nižim razinama, tako i na vrhu. Kada su ovih dana premijera Milanovića upitali ima li Hrvatska strategiju za izbjegličku krizu, on je lakonski uzvratio da je nema ni EU, te da je to posao zemalja poput Francuske i Njemačke, dakle najvećih članica, a ne Hrvatske. Naša   zemlja, dakle, po mišljenju našeg premijera, samo treba čekati direktive koje će osmisliti velike članice, iako je upravo izbjeglički problem jedan od onih u kojima bi mala Hrvatska svojim golemim iskustvom s prognanicima i izbjeglicama iz prošloga rata mogla odigrati veliku ulogu u EU. 

Dobar engleski i kvalitetna naobrazba, dakle, svakako su prednost, no te kvalitete još uvijek ne jamče kvalitetnog državnika. Ni Stjepan Mesić ni Ivica Račan nisu govorili engleski, no to nipošto nije bio glavni problem njihovih mandata – iako uvijek moramo imati na umu da danas živimo u posve drukčijim okolnostima – kao što ni Ivo Josipović, iako zna engleski, zbog toga nije bio bolji predsjednik od Mesića. 

Vesna Pusić također je dobar primjer. Njezine političke ambicije, a pogotovo njezin politički ego, naime, nikad nisu bili posve usklađeni s njezinim političkim i državničkim vještinama. Njezina arogancija prema slovenskom kolegi Karlu Erjavcu vjerojatno je naškodila hrvatskim odnosima sa susjednom Slovenijom, iako su ti odnosi po mnogočemu za Hrvatsku od vitalnog značaja. Erjavec, naime, loše govori engleski – iako govori francuski, jer je rođen u Belgiji gdje je njegov otac radio kao gastarbajter u rudniku – dok u svojoj komunikaciji ostavlja dojam pomalo prepredenog lukavca, a ne elegantnog europskog šefa diplomacije, no to ga nije spriječilo da postane jedan od najdugovječnijih i najpostojanijih političara u Sloveniji, pa ga ni naša šefica diplomacije nije smjela podcijeniti. Obrazovanje i naobrazba, kada je riječ o našim političarima, odlična su stvar, samo kad bi pritom još uspjeli kontrolirati svoj prenaglašeni ego.