Ako bismo sudili po načinu na koji su europska medijska i politička elita reagirali na aktualnu izbjegličku krizu, mogli bismo steći dojam kako se radi o velikoj elementarnoj nepogodi, poput potresa ili poplave, koja se dogodila isključivo voljom Svevišnjega i nikako drugačije. No to je daleko od istine. Izbjeglička kriza izravna je posljedica geopolitičkih igara zbog kojih u neposrednoj blizini sredozemnih granica Europske unije bjesne ratovi i propadaju države, igara za koje je suodgovorna i Europska unija, odnosno pojedine njezine članice, poput, primjerice, Velike Britanije i Francuske, koje su izravno sudjelovale u napadima na Libiju i Siriju i stoga su odgovorne za raspad tih država. Jedna od najčešćih floskula u europskoj mitologiji kaže kako je europska integracija Starom kontinentu donijela prijeko potrebni mir, no to nije spriječilo pojedine članice EU da nastave voditi ratove, iako izvan granica EU. A svaki rat sobom donosi patnju, razaranje i – izbjeglice.  

Aktualna izbjeglička kriza, osim toga, nije počela odjednom. Izbjeglice su sada nahrupile na Balkan, no nesretni očajnici pokušavaju probiti europske ograde već godinama. Kako je Španjolska uspjela zatvoriti svoju rutu, afričke izbjeglice preusmjerile su se na Italiju i Grčku, i to već nekoliko godina. Bruxelles je slanjem vojske i ratnih brodova pokušao prekinuti mediteransku rutu i obeshrabriti izbjeglice od pokušaja da se domognu europske obale opasnim putem preko Mediterana, no taj je pokušaj doživio debakl, jer ništa nije moglo zaustaviti one koji bježe od rata i uništenja.

Osim toga, veliko je pitanje je li uopće opravdano ove događaje smatrati krizom takvih razmjera kakve sugeriraju mediji i političari, barem kada je o Europi riječ. Unatoč činjenici da je riječ o tisućama ljudi – broj izbjeglica koji je ove godine stigao u Europu kreće se oko 200 tisuća – radi se samo o kapi u moru izbjegličke drame koja potresa današnji svijet. Samo u Siriji od početka rata 2011. svoje je domove moralo napustiti više od 11 milijuna Sirijaca, od kojih polovica djece. Jedan dio tih ljudi spas je pokušao pronaći u drugim područjima u Siriji, a većina u susjednim zemljama. Turska je tako zbrinula 1,7 milijuna izbjeglih Sirijaca, a u susjednom Libanonu, zemlji sa samo četiri i pol milijuna stanovnika, utočište je pronašlo čak 1,2 milijuna sirijskih izbjeglica, dok ih je u Jordanu registrirano preko 600 tisuća, iako je stvaran broj viši.

Je li uopće potrebno ove brojke stavljati u kontekst »europske izbjegličke krize«, koja se opet pogrešno naziva najvećom poslije Drugog svjetskog rata, iako je Europu devedesetih zapljusnuo još veći izbjeglički val iz balkanskih ratova? Ako danas u Europi svjedočimo izbjegličkoj krizi, kako bismo onda trebali nazvati ono što se događa u Libanonu i okolnim zemljama? Samo u Europskoj uniji živi više od 500 milijuna stanovnika, a u cijeloj Europi skoro 740 milijuna. Riječ je o najbogatijem i najuređenijem dijelu svijeta, koji se usto diči svojim najvišim vrijednostima i humanizmom, kojem stoga ne bi trebao biti problem zbrinuti tako malen broj ljudi – samo 0.027 posto svog ukupnog stanovništva, kako su izračunali u britanskom Guardianu – a usto je riječ o mladim i obrazovanim ljudima, kakvi su demografski iscrpljenoj Europi i europskom gospodarstvu neophodni ako želi sačuvati konkurentnost i socijalnu sigurnost.  

I da, ovdje nije riječ o imigrantima i imigrantskoj krizi, pa niti o ilegalnim imigrantima, kako ih pogrešno identificiraju, nego o bjeguncima ili izbjeglicama, koji i po aktualnim europskim propisima imaju pravo na azil u EU. Pogrešna identifikacija, dakako, nije slučajna. Početkom devedesetih tako je u Hrvatskoj zakonski uvedena važna distinkcija između prognanika i izbjeglica, kojoj je cilj bio podjela stradalničke populacije po etničkom kriteriju. Prognanici su bili oni koji su protjerani s područja koja su okupirali pobunjeni Srbi, dok su izbjeglicama nazivani oni koji su izbjegli izvan granica Hrvatske. Dakle, u praksi, prognanici su bili Hrvati, a izbjeglice su bile Srbi, a njihova prava ovisila su o tome pripadaju li prvoj ili drugoj skupini.

U najnovijem slučaju izbjeglice iz europskog afričkog i azijskog susjedstva namjerno se pogrešno proglašava ekonomskim imigrantima ili parazitima koji će uništiti socijalne sustave europskih zemalja iako je to, sudeći po njihovom broju, nemoguće, pogotovo ako se teret njihovog zbrinjavanja pravednije raspodijeli među članicama EU. No ključan problem je u činjenici da današnja EU nije socijalna unija ni unija solidarnosti, što smo dobro vidjeli i u slučaju rješavanja grčke krize, nego unija kapitala. Kako je to ovih dana primijetio slovenski analitičar Anton Bebler u Delu, solidarnost ni u Lisabonskom ugovoru nije uvrštena među temeljne vrijednosti EU, poput ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava i prava manjina. Solidarnost je prepuštena na volju državama članicama, koje mogu biti solidarne prema unutra, no ne i prema vani.

Ljudi koji danas kucaju na vrata Europe, međutim, trebaju europsku solidarnost. Riječ je većinom o izbjeglicama, o populaciji koja bježi od rata i stradanja, i koja stiže iz uništenih država poput Sirije, Iraka i Afganistana, a tek u manjem broju radi se o migrantima, ljudima koji su u potrazi za boljim životom. Oni bježe kako bi spasili živu glavu, a ne kako bi našli bolji posao.