Poticajna i vrlo poučna vijest stiže nam iz Pariza. U pariškom Panteonu, znamenitom mauzoleju u kojem počivaju najveći francuski velikani, Victor Hugo, Voltaire, Rousseau, Marija Curie i drugi, pridružili su se dva muškarca i dvije žene. Pierre Brossolette, Germaine Tillion, Genevieve de Gaulle-Anthonioz i Jean Zay postali su novi stanari francuskoga hrama najvećih isključivo činjenicom da su u Drugom svjetskom ratu bili pripadnici pokreta otpora.

   Kako i dolikuje toj prigodi – a govore u Panteonu Francuzi smatraju najvažnijima u mandatu svakog predsjednika – predsjednik Hollande održao je snažan govor naglasivši da su se novi francuski junaci odlučno suprotstavili okupaciji, upozorivši, međutim, da se i 70 godina poslije rata ponovno suočavamo s mržnjom prema demokraciji, Židovima i slobodoumnima.

   Tako, dakle, Francuska Republika tretira svoje antifašiste. Kao najveće junake, bezrezervno i bezuvjetno. Iako su i Francuzi imali kolaborantski režim maršala Philippea Pétaina, koji je izvršavao naloge svojih nacističkih gospodara, glavne političke snage u Francuskoj jedinstvene su u ocjeni tog režima i njegove povijesne uloge. Čak se i čelnica ekstremno desnog Nacionalnog fronta Marine Le Pen distancirala od antisemitskog diskursa i višijevske nostalgije svog oca Jean-Mariea Le Pena.

   U Hrvatskoj, međutim, svjedočimo obrnutom procesu. Sotonizaciji i kriminalizaciji ratnih pobjednika i rehabilitaciji kolaboranata. I pritom taj retrogradni proces počiva na dva ciljano konstruirana mita, koji bi ga valjda trebali opravdati. Prvi se mit sastoji od sada već uvriježene teze da se naši kolaboranti i kvislinzi ničim ne uzdižu iznad europskog kolaboracionističkoga prosjeka i da se ne razlikuju od većine ostalih kolaboracionista, iako ta tvrdnja namjerno prikriva dubinu zla za koje je odgovoran ustaški režim na ovim prostorima. Taj zločinački režim, naime, autohtono je hrvatsko zlo. Njegova zloćudnost ne proizlazi samo iz njegova kolaboracionizma, nego iz njegova autentičnog genocidnog programa, kojemu je primarni cilj bio iskorjenjivanje srpskog naroda iz Hrvatske i koji je Pavelićev režim provodio do samoga kraja rata, iskoristivši nacističko pokroviteljstvo za realizaciju svog zloćudnog plana.

   Drugi mit počiva na tezi da je odmazda nad našim kolaborantima poslije rata bila nešto iznimno i da zločin što ga je Titova vojska počinila nad poraženim vojskama i zarobljenicima nadilazi sve ono što se poraženim snagama događalo u drugim krajevima Europe. A to, čini se, i nije baš istina. Kao što proizlazi iz briljantne studije britanskog povjesničara Keitha Lowea »Kontinent divljaštva – Europa nakon Drugog svjetskog rata«, koja je nedavno objavljena i u slovenskom prijevodu – a radi se o prvom djelu koje donosi cjelovitu sliku što se na kraju rata događalo na cijelom kontinentu – Europom su poslije rata vladali krvavi kaos i anarhija. Bio je to jedan veliki, neopisivi zločin, koji nije moguće ograničiti samo na jedan dio Europe, na neke zemlje ili neke narode. Iako Jugoslaviju Lowe naziva »simbolom sveeuropskog nasilja« i »Europom u malom«, to ne znači da je drugdje bilo bolje. U Jugoslaviji se na kraju Drugog svjetskog rata dogodilo isto ono što se dogodilo i drugdje po Europi: nastupilo je potpuno bezakonje i bezvlašće – naravno uz znanje i dopuštenje tadašnjeg novog režima – vrijeme osvete i bezobzirnog ubijanja zarobljenika i kolaboranata.

   Cijela Europa tih dana izgledala je poput jedne velike klaonice. Kao da se Stari kontinent vratio u srednji vijek. U Francuskoj, s kojom smo i počeli ovu priču, bez suđenja je likvidirano na desetke tisuća kolaboranata i njemačkih zarobljenika, naročito esesovaca koji su, kao i drugdje, odmah stavljani pred zid. Bilo je to vrijeme kada se sudovima malo vjerovalo i kada su ljudi radije uzimali pravdu u svoje ruke. Nikad prije ni poslije toliko ljudi nije u tako kratkom periodu prognano iz svojih domova. Više od 10 milijuna Nijemaca prognano je iz istočnoeuropskih zemalja nakon Hitlerova poraza. No tadašnja zastrašujuća kulisa nekažnjivosti iskorištena je kao paravan i za druge etničke korekcije. Iz istočne Europe prognano je nekoliko stotina tisuća Židova koji su preživjeli rat, Poljaci su protjerali Ukrajince, a Ukrajinci Poljake, Rusi su prognali Fince, Slovaci i Rumunji Mađare, Bugari su protjerali svoje Turke, Grci su protjerali Albance, Jugoslaveni Talijane…

   Ratni pobjednici, kao što vidimo, posvud su se masovno osvećivali, nekažnjeno ubijali i silovali, no kako to da su oni drugdje, osobito na Zapadu, i dalje najveći junaci, a kod nas su, ako ne najveći zločinci, a onda barem sumnjivci? Kako to da ih drugdje slave kao najveće heroje, a kod nas im oduzimaju čak i stečena prava? U onoj poslijeratnoj osvetničkoj orgiji posvuda su se događale likvidacije poraženih snaga, koje nikad nisu sankcionirane, no jedino je kod nas to postao »genocid nad razoružanim hrvatskim narodom«. Zašto? Odgovor je jednostavan. Što god je veći zločin pobjednika, to je onda navodno i manji zločin kolaboranata. Što god je veći broj žrtava poslijeratnih likvidacija, lakše je zločince pretvoriti u žrtve. Tada je i ta dva zločina – kolaboracionistički i komunistički – lakše izjednačiti (naši desničari se više ne usuđuju ni izgovoriti Jasenovac a da u istoj rečenici ne spomenu i Bleiburg), a onda time i njihova kolaboracija, nadaju se, postaje prihvatljivija.