Fascinantan je sadomazohizam kojim većina hrvatskih medija i glavna opozicijska stranka, kao i većina ekonomskih »analitičara«, priželjkuju da nas Europska komisija što je moguće teže sankcionira zbog navodno visokog proračunskog deficita i javnog duga. Odlazak dvojice hrvatskih ministara, Grčića i Lalovca, na rutinski sastanak u Bruxelles, na kojem su Europsku komisiju izvijestili o planu štednje kojim Hrvatska želi izbjeći aktiviranje procedure prekomjernih makroekonomskih neravnoteža, dramatično se predstavlja kao svojevrstan Sudnji dan, konačan sud koji, naravno, podrazumijeva i odmjeravanje zaslužene kazne. 

  Kao prvo, taj robovski, kolonijalni diskurs koji prevladava u Hrvatskoj ponovo upućuje na činjenicu da hrvatska javnost zapravo još uopće nije osvijestila naše članstvo u Europskoj uniji, niti prihvatila činjenicu da je Europska komisija i naša komisija, i da sve što Komisija radi, radi i u ime Hrvatske. 

  I drugo, što je u ovom trenutku još važnije: europski fiskalni pakt nije nikakvo sveto pravilo čije bi poštovanje automatski vodilo izlasku iz krize i uklanjanju famoznih prekomjernih makroekonomskih neravnoteža. Istina je, zapravo, posve suprotna. One zemlje koje nisu imale drugog izbora i koje su morale slijepo i nekritički slijediti briselske direktive, a koje stavljaju težište na smanjenje deficita i javnog duga unatoč gospodarskoj krizi, doživjele su eksploziju javnog duga. Fiskalno pravilo problem prezaduženosti ne rješava, nego ga samo produbljuje. 

  Europska komisija držala se pravila iz Maastrichta, prema kojem deficit ne smije biti veći od tri posto i dug od 60 posto BDP-a, kao pijan plota, iako su ta pravila ponajprije rezultat arbitrarne odluke, donesene na inzistiranje Njemačke. Zašto deficit mora biti baš ispod tri posto? Zašto granica nije postavljena na dva ili, recimo, 3,5 posto? Ili zbog čega granica duga nije postavljena na 70 ili 80 posto, nego baš na 60 posto, iako se malo koja europska država – među njima nema ni Njemačke – tog pravila uopće pridržava? 

 Riječ je, dakle, o političkim odlukama, čija se slijepa provedba u vrijeme krize pokazala potpuno pogrešnom. Zanimljivo je da se takav zaključak potvrđuje ne samo u slučaju europskih kriznih zemalja – Grčke, Španjolske, Italije i drugih, nego i na primjeru Njemačke. Početkom prošlog desetljeća, naime, kada je Njemačka bila u gospodarskoj krizi i kada su je analitičari nazivali »europskim bolesnikom«, tadašnja njemačka vlada pet je godina zaredom kršila europska fiskalna pravila u pogledu deficita, iako danas inzistira na njihovu striktnom provođenju i pridržavanju po svaku cijenu, bez obzira na žrtve.

Štoviše, s Francuskom koja je također kršila navedena pravila, Njemačka je u to vrijeme postigla da je vijeće ministara financija EU suspendiralo navedene odredbe iz europskog pakta o stabilnosti i rastu za Njemačku i Francusku. Premda je Europski sud naknadno poništio tu suspenziju, Berlin i Pariz nikad nisu kažnjeni zbog kršenja fiskalnih pravila, a njemački primjer pokazuje da je uravnoteženi proračun u vrijeme krize čista utopija. 

  I Francuska ima osobito bogat historijat zaobilaženja i prilagođavanja europskih pravila. Upravo današnji europovjerenik za ekonomske i financijske poslove Pierre Moscovici, kojem su u Bruxellesu ministri Grčić i Lalovac predstavili hrvatske planove, ranije je kao francuski ministar financija bio u stalnom sporu s Europskom komisijom zbog provedbe fiskalnih pravila.

 Zbog toga će Francuska tek 2017. smanjiti svoj deficit ispod tri posto, a kako je riječ o trećem najvećem gospodarstvu u EU i zemlji koja s Njemačkom predstavlja motor europskih integracija, Europska komisija mogla je samo hiniti bijes i krotko prihvatiti tu činjenicu. Francuskoj se ubrzo pridružila i Italija, poručivši Bruxellesu da će i ona ignorirati fiskalno pravilo. Odnosno, da će ga poštovati na potpuno isti način kao što su ga prije malo više od desetak godina »poštovali« njemački kancelar Gerhard Schröder i francuski predsjednik Jacques Chirac. Dakle, fiskalno pravilo ostaje za zemlje poput Grčke i Hrvatske.