Njemačka kancelarka Angela Merkel, nedvojbeno najmoćnija osoba u Europskoj uniji, zamjerila je hrvatskoj vladi i premijeru Zoranu Milanoviću zbog njegova plana da hrvatska država, odnosno državna kompanija Odašiljači i veze, izgradi novu hrvatsku mrežu širokopojasnog interneta.

Tim potezom Milanović iz igre izbacuje Hrvatski Telekom (HT), koji je u vlasništvu Deutsche Telekoma (DT), čime se ugrožava monopol te kompanije u Hrvatskoj.

   Neobično je, pa čak i pomalo groteskno, što je njemačka kancelarka taj svoj prigovor povjerila – kako je ovih dana prvi objavio Novi list – novoj hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, koja je prošlog tjedna bila u svom prvom službenom posjetu Berlinu.

   Nije, naravno, čudno što je njemačka strana zainteresirana za jači angažman svog gospodarstva u Hrvatskoj, niti što se taj interes osobito ispoljava na području informatičke tehnologije i širokopojasnog interneta, s obzirom na to da je DT od kraja devedesetih i dolaska u Hrvatsku ključan igrač na telekomunikacijskom tržištu u Hrvatskoj i cijeloj regiji, što se ogleda i u recentnoj namjeri DT-a da preuzme i slovenski Telekom.

Nije to, dakako, razina problema kojima se bavi njemačka kancelarka, koja je najvjerojatnije hrvatskoj predsjednici samo proslijedila primjedbe koje su njezinim savjetnicima izdiktirali čelnici DT-a, koji su tako njemačku kancelarku pokušali iskoristiti kao neformalnu odvjetnicu svoje kompanije.

   Čelnici DT-a u ovom slučaju, zastupajući poslovne interese svoje kompanije u Hrvatskoj, stavljaju težište na »privatni kapital«, smatrajući da državi nije mjesto u projektu izgradnje mreže širokopojasnog interneta. U hrvatskoj Vladi pak misle drukčije, ne želeći odustati od projekta izgradnje nove informatičke strukture.

   Taj projekt ima najmanje dvije važne dimenzije. Hrvatska vlada novom državnom informatičkom mrežom želi osigurati dostupnost najbržeg interneta na teritoriju cijele zemlje, u svakom hrvatskom gradu ili selu, za što HT – logično – nikad neće biti zainteresiran, jer je ta kompanija, kao i svaka druga privatna kompanija, zainteresirana isključivo za što veću dobit.

Internet je od presudne važnosti za gospodarski razvoj zemlje, čega su svjesne sve europske vlade, pa tako i Milanovićeva, ali i vlada kancelarke Merkel. Uvođenje širokopojasnog interneta i u posljednje selo u Njemačkoj – dakle isto što želi Milanović u Hrvatskoj – njemačka je kancelarka stavila među ciljeve svoje vlade.

   Druga je dimenzija sigurnosna. Informatička mreža, naime, ima stratešku važnost za obranu i sigurnost zemlje, budući da se isti kablovi koriste i za komunikaciju najviših državnih dužnosnika, vojske, tajnih službi… To pak u hrvatskom slučaju znači da sva njihova komunikacija završava na serverima Deutsche Telekoma u Njemačkoj, što onda postaje prvorazredno pitanje nacionalne sigurnosti.

   Ako, dakle, uzmemo u obzir i jednu i drugu dimenziju izgradnje nove informatičke mreže – gospodarsku i sigurnosnu – onda je prilično očito kako je te interese moguće zadovoljiti jedino u slučaju da je telekomunikacijski operater u vlasništvu države, ili da država u njemu ima odlučujući glas.

Upravo je to jedan od primjera zbog kojih danas državno vlasništvo u Europi – unatoč tvrdnjama naših apologeta slobodnog tržišta i privatnog vlasništva – nije nikakva rijetkost, a pogotovo ne prepreka razvoju i blagostanju, kako nas stalno pokušavaju uvjeriti.

   Europa, naravno, poznaje različite primjere, od skandinavskih zemalja, Francuske, Njemačke i brojnih drugih zemalja, koje shvaćaju da su neke djelatnosti – među njima su u pravilu i telekomunikacije – previše važni za građane i državu da bi bili prepušteni privatnicima, dok je na drugoj strani Britanija, koja je još u vrijeme premijerke Margaret Thatcher započela veliku privatizaciju svog gospodarstva, da bi do danas privatizirala gotovo sve.

Dividende britanske transportne mreže, koju su svojedobno kupili njemački državni Deutsche Bahn, zatim najveće francusko transportno poduzeće Keolis, također u vlasništvu države, te nizozemski državni Abellio, tako se indirektno slijevaju u džepove njemačkih, francuskih i nizozemskih poreznih obveznika.

   I to nije nikakva iznimka. Hrvatska je prije nekoliko godina »privatizirala« zagrebačku zračnu luku prodavši stratešku aerodromsku infrastrukturu francuskoj kompaniji Aeroports de Paris, koja je u većinskom vlasništvu francuske države.

Dakle, ovdje nije riječ ni o kakvoj privatizaciji, nego prije o prijenosu vlasništva s jedne države na drugu državu, a kao posljedica tog prijenosa dividende zagrebačke zračne luke neće završavati u hrvatskom, nego u francuskom državnom proračunu.

Slično se dogodilo i s prodajom našeg Telekoma Deutsche Telekomu. Hrvatska je tada »privatizirala« HT tako da ga je zapravo ponovno »podržavila«, odnosno prodala drugoj državi. DT je bio u vlasništvu njemačke države, kao što je to i danas, iako se u međuvremenu udio države smanjio. Njemačka država još ima ključnu riječ u svom Telekomu.

   Stoga u najnovijem sporu Zagreba i Berlina nije neobično kada njemačka kancelarka zastupa interese svoje države i državne kompanije. To je razumljivo i očekivano. Neobično je pak to što je upravo njemačka država uspješno pronašla svoj interes u vlasništvu nad svojom telekomunikacijskom kompanijom, a pritom se slična uloga države u hrvatskom slučaju – i to uz nesvakidašnje sekundiranje hrvatske predsjednice – osporava Hrvatskoj.