Hrvatska je dosljedno nedosljedna u svojoj politici prema Srbiji, pogotovo od ulaska u Europsku uniju. Dok je u Zagrebu potpredsjednika srbijanske vlade i šefa diplomacije Ivicu Dačića ugostio praktično cijeli hrvatski državni vrh, što bi valjda trebalo svjedočiti o obostranoj želji da se međusobni problemi rješavaju dijalogom, hrvatski europarlamentarci slavili su u Strasbourgu svoju prvu »pobjedu« nad Srbijom. 

   Andrej Plenković je, kaže, zadovoljan. Srbija će, zahvaljujući usmenom amandmanu što su ga podnijeli europski zastupnici HDZ-a i HSS-a na čelu s Plenkovićem, morati »u duhu pomirenja i dobrosusjedskih odnosa u suradnji sa susjedima i Europskom komisijom razmotriti svoj zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine«. 

   Iako Plenković tumači kako je riječ o velikom uspjehu, jer je tobože problem spornog srbijanskog zakona o širenju jurisdikcije na druge države bivše Jugoslavije sada internacionaliziran, ako se vratimo na polazne pozicije s kojih je Plenković krenuo u ovu bitku jasno je da se ovakav ishod može tumačiti i kao jedan veliki poraz. Ovdje moramo podsjetiti da je sve počelo tako da su zastupnici HDZ-a i HSS-a u Europskom parlamentu pokušali blokirati Srbiju i povlačenje spornog zakona postaviti kao mjerilo Srbiji za otvaranje pregovaračkog poglavlja o pravosuđu. Međutim, brzopleto i nepromišljeno posezanje za najtežim oružjem – a blokada susjedne države na njezinom putu prema Europskoj uniji svakako spada među takva oružja, koja mudre države u pravilu ne koriste – našim europarlamentarcima brzo se obilo o glavu, pretvorivši se u prvu ozbiljnu blamažu naših zastupnika u Strasbourgu. 

   Blokada je, kako se ubrzo pokazalo, bila posve nepripremljena. Plenković za svoju argumentaciju nije bio pridobio ni svoje europske pučane, da ne spominjemo drugu najveću političku grupaciju u Europskom parlamentu, socijaliste i demokrate, koji se žestoko protive nametanju dodatnih uvjeta Srbiji. 

   Suočen s porazom, Plenković je sporni amandman pokušao korigirati i ublažiti, predloživši light verziju u kojoj se od Europske komisije zahtijeva da pregleda sporni srbijanski zakon i usporedi ga sa sličnim zakonima drugih članica EU-a. No kako na kraju ni to nije prošlo – što ponovno svjedoči o nepodnošljivoj lakoći kojom su naši europarlamentarci ušli u ovu priču – naposljetku su se morali zadovoljiti trećom verzijom, koja, dakako, ima jako malo veze s prvotnim prijedlogom. Usvojena verzija, naime, poziva Srbiju da razmotri zakon kojim je proširila svoju jurisdikciju za procesuiranje ratnih zločina na susjedne države sa susjednim državama, čitaj Hrvatskom, i Europskom komisijom. 

   Što to znači? Hoće li Srbija temeljem ovog amandmana morati poništiti svoj zakon? Odgovor na to pitanje je, što god tvrdio Plenković, negativan. Srbija ništa neće morati ne samo zato što su rezolucije Europskog parlamenta neobvezujućeg karaktera nego i zbog činjenice da je prihvaćena rezolucija koja poziva Srbiju da razmotri svoj zakon iznimno blaga i neodređena. 

  Ako Hrvatska i dalje bude inzistirala na tome da Srbija mora povući svoj zakon, morat će prije toga uvjeriti Beograd da taj zakon nije u skladu s europskim pravilima, no zasad inicijatori prve neuspjele blokade Srbije u to nisu uspjeli uvjeriti ni svoje političke istomišljenike u Europskom parlamentu. 

   Dakle, ako podvučemo crtu, posve je jasno da je Hrvatska, barem kada je riječ o spornom srbijanskom zakonu, točno tamo gdje je i bila. Na početku. Zagreb će morati ovaj problem rješavati bilateralno, pregovorima s Beogradom. Pokušaj naših europarlamentaraca da blokiraju Srbiju i prije nego što je počela svoje pregovore s EU-om neslavno je propao, a Hrvatska se prvi put jasno i nedvosmisleno pozicionirala kao novi »troublemaker« u regiji. 

   Hrvatska, naravno, još uvijek može blokirati Srbiju zbog ovog pitanja, budući da o otvaranju i zatvaranju svakog pregovaračkog poglavlja na kraju odlučuje svaka članica pojedinačno, pa tako i Hrvatska, no nadajmo se da će Hrvatska naučiti lekciju iz ovog neuspjeha. Premda ovo što smo vidjeli dosad ne ulijeva puno optimizma. Zemlja koja je na vlastitoj koži iskusila kako je to biti žrtvom zloupotrebe pregovora s EU-om za bezočno ucjenjivanje pri rješavanju bilateralnih sporova sada ponavlja iste greške, ne shvaćajući da će zbog toga na kraju najvišu cijenu platiti Hrvatska i njezina vjerodostojnost. 

  Dvije naše najveće stranke, koje se navodno ni u čemu ne slažu, oko blokade Srbije brzo su se usuglasile. To je porazna činjenica za SDP, koji je odnose sa Srbijom očito odlučio žrtvovati u predizborne svrhe, dok je HDZ ovim pokazao da je iluzija o postojanju nekakvog europskog ili umjerenog HDZ-a – utjelovljenog upravo »proeuropskom« Plenkoviću – doista samo jedna velika iluzija. 

   Ovdje je riječ o istoj staroj politici zbog koje su hrvatsko-srbijanski odnosi i dva desetljeća nakon rata u slijepoj ulici. I kad su bili najbolji, ti odnosi nikad nisu bili više od puke poze i predstave, iza koje nije bilo stvarnog sadržaja. Lista neriješenih pitanja danas je skoro ista kao i 1995., a Zagreb i Beograd do danas nisu uspjeli usuglasiti ni jedinstvenu listu nestalih osoba!?! Riječ je, zapravo, o politici bez stvarne politike, koja živi od konflikta i koja parazitira na periodičnom raspirivanju jalovih sukoba. Bez obzira na to što su ti sukobi zapravo iskonstruirani, fabricirani sporovi, političari već godinama vješto održavaju iluziju da je riječ o normalnom političkom stanju. I građani im, kao što vidimo, vjeruju.