Jedni su prosvjedovali, drugi su štrajkali glađu, treći bi se penjali na dimnjake, dizalice i postrojenja, prijeteći da se neće spustiti dok političari nešto ne poduzmu. Na desetke tvrtki je propalo, mnoge od njih zapošljavale su stotine, pa i tisuće radnika, no to nikad nije bio problem našeg premijera. Tržište je funkcioniralo po svojim zakonima, u koje se premijer tobože nema pravo petljati.

   Premijer Milanović, sve do ovog ponedjeljka, nikad nije primio nijednu skupinu očajnih građana, radnika i nevoljnika, bez obzira na težinu njihove situacije. On, uostalom, nikad nije želio razgovarati ni sa sindikalcima, štrajkašima, akademskom zajednicom, stranim veleposlanicima, nevladinim organizacijama, intelektualcima… jer nitko od njih nije u njegovom rangu.

Milanović čak nije želio sjesti ni sa čelnicima opozicijskih stranaka, premda je to jedan od temeljnih preduvjeta za normalno funkcioniranje parlamentarne demokracije, pa čak ni sa šefovima stranaka vlastite koalicije, jer sjetimo se samo kako je lani okončana epizoda sa sastankom Kukuriku koalicije.

   Nijedan problem nikad nije bio dovoljno velik da bi se Milanović uključio u njegovo rješavanje. Nikad nije bilo problema od kojeg nije bilo moguće pobjeći. Istini za volju, nakon ulaska Hrvatske u EU Milanović je obećao da će osobno preuzeti odgovornost za ulazak Hrvatske u Schengen, no to je, barem kada je riječ o Milanoviću, bilo sve.

Kada su štrajkali liječnici, to je bio problem ministra Ostojića. Kada su štrajkale javne službe, s njima je muku mučio ministar Mrsić. Milanović se nikad nije pojavio na teškim pregovorima. Uvijek je bio iznad svakodnevnih, stvarnih problema.

I kada bi progovorio o krizi, njegove su izjave zvučale apstraktno, kao da iza krize nisu građani koji ostaju bez posla, ljudi koji jedva preživljavaju, oni koji ne znaju čime platiti račune, ljudi koji ostaju bez stanova i imovine. Umjesto da se suoči s problemima, premijer je radije pribjegavao njihovom nijekanju, kao onda kada je odbrusio da je podatak o stopi nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj rezultat netočnih statistika ili kada je uvjeravao da nije problem što su djeca u školi gladna, nego u obilju loše hrane.

   No onda je svanuo i taj ponedjeljak. Milanović je u ponedjeljak ujutro potpisao sporazum o oprostu dugova prezaduženim građanima, jer, kako je rekao, Vlada mora učiniti sve da olakša život svojim građanima. Popodne je sazvao izvanrednu konferenciju za novinare na kojoj je objavio da će njegova Vlada Saboru poslati zakon kojim bi se olakšala situacija skoro 60 tisuća građana koji imaju kredite u švicarskim francima. Izvanrednu konferenciju za novinare, ako dobro pamtimo, Milanović je zadnji put održao kada je smjenjivao Slavka Linića.

   Već sljedećeg dana odjednom hiperaktivni premijer – kojeg inače prati glas lijenčine i čovjeka koji na posao dolazi kasno, a odlazi rano – odmah ujutro primio je predstavnike sisačke rafinerije, obećavši im da će se boriti za opstanak rafinerije i njihova radna mjesta, a popodne je ugostio predstavnike udruge Franak, kojima je obećao da će njegova Vlada za nekoliko mjeseci trajno riješiti njihov problem. Za premijera koji do jučer nije želio primiti nikog, ovo je pravi kopernikanski obrat. Navodno bešćutni premijer ujutro je opraštao jednima, a popodne drugima. Iako je nedvojbeno riječ o predizbornom potezu, motiviranom strahom od izbornog poraza, istodobno je riječ i o odgovornoj politici koja, međutim, u Milanovićevom slučaju vjerojatno stiže prekasno.

   Naravno da ovom iznenadnom odlučnošću Banskih dvora nisu svi zadovoljni. Oni koji su jučer prigovarali da Vlada ne radi ništa, sada se bune kada Vlada radi svoj posao. U ovoj državi, naime, uvijek je vrijedilo pravilo da je država spašavala moćnike i tajkune, one koji su ubirali najveće dotacije i subvencije, kojima su se bespogovorno opraštali dugovi i nikada se zbog toga nitko nije pretjerano uzbuđivao. No sada kada je država odlučila žrtve lihvarskih ugovora ako ne baš spasiti, a onda barem održavati iznad vode, digla se kuka i motika, sa svih strana.

Javili su se tzv. ekonomski analitičari, bankari, guverner HNB-a, bivši i aktualni hadezeovci, raznorazni dušobrižnici i zagovornici »nepogrešivog« tržišta, tvrdeći kako će ova Milanovićeva intervencija ugroziti cijeli sustav i rezultirati katastrofom i potpunim kolapsom.

U njihovom savršenom svijetu – svijetu samoregulirajućeg tržišta – katastrofa i propast nekoliko desetaka tisuća građana i njihovih obitelji istodobno je prihvatljiva i, dakako, posve opravdana cijena koju društvo jednostavno mora prinijeti na oltar tržišnog boga. Jer što je sudbina građana u odnosu na sudbinu tržišta!