Iza inicijala kriju se monstrumi, o žrtvama ne znamo ništa, a teško je i pomisliti što osjećaju oni kojima su zločinci u mantijama oduzeli sve. Te žrtve danas su ljudi koji žive među nama i čija je bol nezamisliva i nepojmljiva
Crkva može funkcionirati jedino tako da bude utočište svima, a posebno onima najnemoćnijima. Da bi tako funkcionirala, vjernici moraju imati povjerenje u one koji su se zavjetovali služiti Bogu. Sve što treba kler raditi je živjeti evanđelje. Gdje god da je čovjeka, bit će i grijeha. Nema društvene skupine koja je zaštićena od zla. Pa tako nije ni Crkva. Problem nastaje onda kada se zlo zataškava, kada klerikalne strukture moći pokušavaju zataškati ono što se zataškati ne smije nikada i nigdje. Pogotovo ne u Crkvi. Danas znamo da su čudovišni razmjeri zataškavanja jednog od najvećih zala i grjehova, a to je seksualno zlostavljanje maloljetnika. Kada je svojevremeno snimljen film »Spotlight«, koji se bavio seksualnim zlostavljanjem u bostonskoj Katoličkoj crkvi, razmjeri počinjenih zločina bili su nepojmljivi. A najstrašniji je bio pokušaj crkvenih moćnika da zataškaju cijelu priču i na taj način još jednom siluju žrtve kojima je život u potpunosti uništen. I to samo zato što su puni povjerenja odškrinuli vrata utočišta, a što je Crkva trebala biti. Neupućen čovjek mogao bi pomisliti da je riječ o fikciji kojom se želi diskreditirati Katolička crkva. Ali nije riječ o fikciji, kao što nisu fikcije brojne slične priče ni slučajevi koji su otkriveni i dokumentirani po cijelom svijetu. Crkvene reakcije na zlodjela uglavnom su zakašnjele, seksualni predatori u mantijama i njihova gnjusna djela pokušavali su se prikriti.
Ni Hrvatska nije pošteđena najvećega zla koje prijeti da u potpunosti diskreditira Crkvu. Nije pošteđena ni Rijeka. O čemu svjedoče istupi riječkoga nadbiskupa Mate Uzinića koji je odlučio otkriti sve u vezi s riječkim slučajevima seksualnog zlostavljanja. To je jedini način da se zločinci u crkvenim redovima detektiraju i da ih se zauvijek makne iz crkvenih redova. Prikrivanje i šutnja ne smiju biti opcija. Nikada nisu smjeli ni biti.
– Pomozite mi da svakog zlostavljača onemogućimo u daljnjim zločinima. Kao biskup nemam mogućnost staviti ih u zatvor, ali mogu i hoću ih prokazati, oduzeti im službu i onemogućiti ih da kroz crkvene strukture i autoritet zlorabe povjerenje povjerenih im osoba, posebno obitelji i djece, poručio je riječki nadbiskup. Zaplakao je zbog onoga što su bila u stanju napraviti njegova crkvena braća koja su se sakrila pod mantiju kako bi napadala najnemoćnije. I onda ih je godinama ta mantija štitila od bilo kakvih sankcija. Nije tome davno da su žrtve bile nemoćne, da su ima sva vrata bila zatvorena. Jednostavno, vladala je klima da se Crkvu ne smije ni na koji način diskreditirati. Ona je stup društva, a stup društva se ne rasklimava. Posljedica je da taj stup društva danas jedva stoji koliko je raskliman. Raskliman zbog toga što svetost ne daje odjeća pa makar bila i mantija, svetost ne jamče nikakvi simboli ni hijerarhijski znakovi crkvene moći. I nije na Crkvu udario nitko drugi do oni koji su štitili i zataškavali zlo samo zato što su zločinci nosili mantiju i križ oko vrata. Na Crkvu su udarili oni koji su znali, a šutjeli su, koji su gledali, a nisu ništa poduzimali da otmu zlu iz kandži one koje je Crkva morala zaštititi. Sada ostaje vjerovati ili ne vjerovati riječima riječkoga nadbiskupa Mate Uzinića. Misli li on iskreno okrenuti novu stranicu u crkvenoj povijesti ili je progovorio samo zato što se više šutjeti nije moglo niti smjelo.
– Osjećam duboku tugu i sram zbog zlostavljanja maloljetnih i punoljetnih osoba koje su pretrpjele od strane svećenika ili drugih osoba povezanih s Riječkom nadbiskupijom. Kao riječki nadbiskup upoznat sam s više prijava zlostavljanja koja su se dogodila u ovoj nadbiskupiji. Nažalost, razmjeri zlostavljanja su često i veći od onoga što se uspije istražiti i zbog toga od svih žrtava u svoje ime i ime Riječke nadbiskupije molim oprost, poručio je Uzinić.
Svećenik M. Šp. (1953.) optužen je 2016. godine da je 1992. godine seksualno zlostavljao maloljetnika. Predavao je na riječkoj Teologiji. Na kraju se ispostavilo da je zlostavljao ukupno 13 dječaka u rasponu od 6 do 13 godina.
Iza inicijala kriju se monstrumi, o žrtvama ne znamo ništa, a teško je i pomisliti što osjećaju oni kojima su zločinci u mantijama oduzeli sve. Te žrtve danas su ljudi koji žive među nama i čija je bol nezamisliva i nepojmljiva.
Uvodnik
Zločinci u mantijama
Damir Cupać
23. svibanj 2023 15:04
Ilustracija / NL arhiva
Iza inicijala kriju se monstrumi, o žrtvama ne znamo ništa, a teško je i pomisliti što osjećaju oni kojima su zločinci u mantijama oduzeli sve. Te žrtve danas su ljudi koji žive među nama i čija je bol nezamisliva i nepojmljiva
Crkva može funkcionirati jedino tako da bude utočište svima, a posebno onima najnemoćnijima. Da bi tako funkcionirala, vjernici moraju imati povjerenje u one koji su se zavjetovali služiti Bogu. Sve što treba kler raditi je živjeti evanđelje. Gdje god da je čovjeka, bit će i grijeha. Nema društvene skupine koja je zaštićena od zla. Pa tako nije ni Crkva. Problem nastaje onda kada se zlo zataškava, kada klerikalne strukture moći pokušavaju zataškati ono što se zataškati ne smije nikada i nigdje. Pogotovo ne u Crkvi. Danas znamo da su čudovišni razmjeri zataškavanja jednog od najvećih zala i grjehova, a to je seksualno zlostavljanje maloljetnika. Kada je svojevremeno snimljen film »Spotlight«, koji se bavio seksualnim zlostavljanjem u bostonskoj Katoličkoj crkvi, razmjeri počinjenih zločina bili su nepojmljivi. A najstrašniji je bio pokušaj crkvenih moćnika da zataškaju cijelu priču i na taj način još jednom siluju žrtve kojima je život u potpunosti uništen. I to samo zato što su puni povjerenja odškrinuli vrata utočišta, a što je Crkva trebala biti. Neupućen čovjek mogao bi pomisliti da je riječ o fikciji kojom se želi diskreditirati Katolička crkva. Ali nije riječ o fikciji, kao što nisu fikcije brojne slične priče ni slučajevi koji su otkriveni i dokumentirani po cijelom svijetu. Crkvene reakcije na zlodjela uglavnom su zakašnjele, seksualni predatori u mantijama i njihova gnjusna djela pokušavali su se prikriti.
Ni Hrvatska nije pošteđena najvećega zla koje prijeti da u potpunosti diskreditira Crkvu. Nije pošteđena ni Rijeka. O čemu svjedoče istupi riječkoga nadbiskupa Mate Uzinića koji je odlučio otkriti sve u vezi s riječkim slučajevima seksualnog zlostavljanja. To je jedini način da se zločinci u crkvenim redovima detektiraju i da ih se zauvijek makne iz crkvenih redova. Prikrivanje i šutnja ne smiju biti opcija. Nikada nisu smjeli ni biti.
– Pomozite mi da svakog zlostavljača onemogućimo u daljnjim zločinima. Kao biskup nemam mogućnost staviti ih u zatvor, ali mogu i hoću ih prokazati, oduzeti im službu i onemogućiti ih da kroz crkvene strukture i autoritet zlorabe povjerenje povjerenih im osoba, posebno obitelji i djece, poručio je riječki nadbiskup. Zaplakao je zbog onoga što su bila u stanju napraviti njegova crkvena braća koja su se sakrila pod mantiju kako bi napadala najnemoćnije. I onda ih je godinama ta mantija štitila od bilo kakvih sankcija. Nije tome davno da su žrtve bile nemoćne, da su ima sva vrata bila zatvorena. Jednostavno, vladala je klima da se Crkvu ne smije ni na koji način diskreditirati. Ona je stup društva, a stup društva se ne rasklimava. Posljedica je da taj stup društva danas jedva stoji koliko je raskliman. Raskliman zbog toga što svetost ne daje odjeća pa makar bila i mantija, svetost ne jamče nikakvi simboli ni hijerarhijski znakovi crkvene moći. I nije na Crkvu udario nitko drugi do oni koji su štitili i zataškavali zlo samo zato što su zločinci nosili mantiju i križ oko vrata. Na Crkvu su udarili oni koji su znali, a šutjeli su, koji su gledali, a nisu ništa poduzimali da otmu zlu iz kandži one koje je Crkva morala zaštititi. Sada ostaje vjerovati ili ne vjerovati riječima riječkoga nadbiskupa Mate Uzinića. Misli li on iskreno okrenuti novu stranicu u crkvenoj povijesti ili je progovorio samo zato što se više šutjeti nije moglo niti smjelo.
– Osjećam duboku tugu i sram zbog zlostavljanja maloljetnih i punoljetnih osoba koje su pretrpjele od strane svećenika ili drugih osoba povezanih s Riječkom nadbiskupijom. Kao riječki nadbiskup upoznat sam s više prijava zlostavljanja koja su se dogodila u ovoj nadbiskupiji. Nažalost, razmjeri zlostavljanja su često i veći od onoga što se uspije istražiti i zbog toga od svih žrtava u svoje ime i ime Riječke nadbiskupije molim oprost, poručio je Uzinić.
Svećenik M. Šp. (1953.) optužen je 2016. godine da je 1992. godine seksualno zlostavljao maloljetnika. Predavao je na riječkoj Teologiji. Na kraju se ispostavilo da je zlostavljao ukupno 13 dječaka u rasponu od 6 do 13 godina.
Iza inicijala kriju se monstrumi, o žrtvama ne znamo ništa, a teško je i pomisliti što osjećaju oni kojima su zločinci u mantijama oduzeli sve. Te žrtve danas su ljudi koji žive među nama i čija je bol nezamisliva i nepojmljiva.