Novine se čitaju od zadnje stranice prema naprijed. Pogleda se naslovnica pa ode na zadnju da otamo krene avantura čitanja, ili makar listanja tiskovine. To se pravilo ne uči, to zapravo i nije pravilo već je jednostavno tako, zapisano k’o u kakvom kamenu da je čvrsto i nepoderivo i da oni koji novine čitaju počevši od prve stranice izgledaju k’o čudaci.

Od zadnje put prve, tako je to radio djed, pa otac, pa mati, pa evo radi i kum Vedran koji je vrlo vjerojatno najpažljiviji čitač novina na kugli zemaljskoj.

Nekada se išlo od zadnje zato što je tamo bio sport, sad Vedran voli te zadnje stranice proučavati jer su tamo, božeprosti, osmrtnice, posljednji pozdravi, sućuti. Ne radi on to da bi se s pokojnicima i ožalošćenom rodbinom rugao, bože sačuvaj, već se zapravo divi ljudskoj vještini i potrebi da od posve zadane forme koju je teško riječima razigrati, učine unikatne pozdrave za pamćenje.

Pa kad na te drugačije i sjajne osmrtnice naleti, on ih uredno šalje naokolo najbližima, valjda da nauče štogod kad i sami budu u toj neprilici da moraju sonete pisati. Ma, na stranu Vedran. I obična čeljad kreće s kraja makar bila nesvjesna koliko je na tim zadnjim stranicama život upravo sjajan.

Zadnja strana. Tamo je vazda neke bizarnost, ili neki pothvat, ili prirodna ljepota, ili ogromni morski pas kojeg su iz muzeje vadili van kroz prozor pa ga selili naokolo. Tamo se poštuju blagdani manji od Božića i Uskrsa a opet tako važni, recimo Valentinovo, ili Dan ljubitelja samoniklog bilja.

Tamo je ponekad i prognoza, ili najnovija vijest koliko god nespretno bilo kazati da je na zadnjoj stranici najnovija vijest. Uglavnom, na zadnjoj stranici u pravilu nema ništa što bi čovjeka moglo iznervirati.

Onda ovlaži čovjek palac i kažiprst pa krene stranicu dalje. Tamo je, u pravilu, televizijski program, katkad uparen s kino repertoarom u našem gradu, a nekad sljubljen s horoskopom dnevnim, crticom iz života slavnog glumca, ili s važnim stvarima koje su se dogodile na današnji dan. Može se to i preskočiti, makar šteta je.

Šteta je ne pročitati sadržaj turske novele unaprijed, saznati koliko će uspjeha biti u ljubavi i poslu, ili jednostavno pokupiti kakav trivijalni podatak koji će, kad tad, biti pitanje u Potjeri. Ide to onda dalje još koju stranicu bliže naslovnici.

Ugođaj je i dalje dobar, makar nas evo na onim Vedranu zanimljivim stranicama. Netko će protrčati tim stranicama, netko će ih analizirati, ali bez njih nema novine baš kao života nema bez smrti. Već koju stranicu dalje život ionako preuzima inicijativu, recimo sportom.

Tko je dao koliko golova, tko je zabio koliko koševa, tko je srušio koji rekord, kako je sudio koji sudac. Tablice, brojke i osebujan stil sportskih novinara katkad tjeraju vratne žile da nabreknu, ali zdrava je to nabreklost poslije koje srca kuca jače za omiljeni dres.

Svaku zato sumnju da je život kompliciran i beznadan razbijaju rubrike koje slijede. Gospodarstvo, novac, ekonomija. Startupovi, investicije, jednorozi. Rimac, oooo Rimac! Teleoperateri, nafta, ugostitelji, turizam.

Mladost što gleda sa stranica žurnala. Svi uspješni, mladi, nasmiješeni. Svega mu, misli čitatelj, može se. A oni koji svako malo kukaju samo su nikogovići nesposobni da otrgnu komadić kakvog fonda pa zajašu bika.

To su te stranice koje nas uvjeravju da nije komplicirano. One što kazuju da bivstvovanje nije beznadno su regionalnog karaktera, gradske rubrike, županije. Jest, problema je mali milijun, jest ako Zagreb s Tomaševićem na čelu nije u stanju riješiti smeće, loše ceste, cijevi od vode koje vole pucati u pola bijela dana, kud će siromašnije lokalne jedinice.

Ali, baš na tim stranicama čitatelju se čini da je jača od svega i sviju ta snaga kolektiva u kojem i njegova mala kap čini slap. Djeluj lokalno misli globalno, taman da osmijeh zatitra na licu dok se novina čita.

Jedno dvije trećine, ili tri četvrtine svake tiskovine je zapravo med i mlijeko, čak i crna kronika izgleda manje crno kad je pozicionirana tu negdje između sporta i TV programa. Samo, ona zadnja trećina, a zapravo prva kad se ide od početka, mijenja sve.

Tamo, recimo, vreba predsjednik države kojem se na meti našlo sve švedsko od ABBA-e do mali milijun Šveđanki na benzinskoj pumpi, a ni finski momci što lete daleko po skakaonicama nisu mu po volji.

Tamo je premijer koji brani neobranjivo, a neobranjivo je ministar obrane Banožić, čak i onda kad televizijske snimke govore jasno da se tu više nema što ni zašto braniti. Tamo na prednjim stranama su ministri poput onog za zdravstvo, tamo je inflacija i pileća prsa skuplja od zlata, vlasnici brodogradilišta koji sami sebi prodaju brodove.

Tamo su ustavni suci, jalova oporba, na sve spremni koalicijski partneri, velika hapšenja, pa glavna državna odvjetnica koju zivka tko stigne, pa Grmoja i Selak Raspudić koja bi da je mediji više citiraju, a oni eto neće.

Tih prvih nekoliko stranica u čas iluziju o sjajnom životu razbije u tisuću komada. Nema tu ništa dobra, samo muke i nevolje. A nije da se trudili nismo i ne trudimo, jer na početku, kad kreneš od kraja, sve izgleda skoro pa bajkovito.

Reći će netko to je samo novina, predložiti da redoslijed bude drugačiji da premijer i predsjednik idu tamo gdje je sport recimo pa da se nove navike stvaraju. Samo, život to diktira, ako već ne kopira, red radnji jedne tiskovine, od kraja ka naslovnici.

Život je taman takav da ga ona zadnja a prva trećina učini napornim, čega god da se uhvatili.

Krene to tako od bizarnosti kakve, zgode vrijedne prepričavanja. Prvo te korona potjera iz brijačkog salona u centru gdje je šišanje bilo 40 kuna, na periferiju gdje je šišanje 60 jer se brijačnica zove salon.

Ošišaš se jednom, dvaput, nazoveš da rezerviraš termin za treći put kad ti vele da Nina tu više ne radi jer je – trudna! Pitaš u čije ćeš se ruke sad dati i kažu ti Katarinine. Ošišaš se jednom, ošišaš dva put, zoveš za dogovorit treći puta, a Katarina – trudna! Kako!?

I lako kako, nego kud sad!? Pa tražiš frizeraj u kvartu, jer ti se žuri. I ne bereš brigu što je šišanje skočilo na 70 kuna kad ti vele da je s inflacijom, tako. Platit ćeš što god treba s obzirom na to da ti se žuri produžiti osobnu iskaznicu koja je istekla ima i mjesec dana.

Uglavnom, kvartovsko šišanje prolazi bezbolno. Slijedi štucanje brade i brijanje, pa slikanje za osobnu te uplata u državni proračun određene sume bez koje ne možete ni stati u red za izdavanje nove osobne.

Sve ide kao po špagici, počinje pošalicom, nastavlja se mozaičnim i modnim detaljima, a onda slijedi iluzija da pojedinac mijenja svijet i da samo treba zagaziti hrabro u sve što sustav nudi. To su one dvije trećine dobre, novine i života.

Ona zadnja događa se, u ovom slučaju, na MUP-u. Za ovu zadnju ‘kriv’ je sustav. Internet veli da MUP radi do 20 sati. Misliš, jenjat će gužva do navečer, večer je dobar termin. Sjedaš u vozilo, parkiraš blizu, platiš parkirnu kartu.

Masa pred zgradom MUP-a te ne obeshrabruje. Valja samo uzeti broj iz onog što se posve nespretno zove brojomat. Sati je 15 do sedam, ali brojomat ne radi! Ima još više od sat do isteka radnog vremena, ali službenice i službenici su procijenili da je brojomat već previše papirića ispljunuo i da to neće završiti posao do sudnjeg dana, pa su mu zabranili da radi.

Zašto onda ne piše da se radi do sedam, promisli ojađen i friško obrijan konzument. I nije li to u vlas isto kao da prodavačica na odjelu suhomesnatih proizvoda zatvori salamoreznicu sat prije isteka radnog vremena jer je procijenila da je previše ljudi u dućanu koji čekaju baš njenu uslugu!? Možda i nije, ali ojadi.

Tako to biva, barem u nas. Što god započne ležerno i zanimljivo i kako treba u finišu ti samo da razloga da se isfrustriraš. Sustav voli kad se čovjek isfrustrira.

Je li ugođen namjerno tako da tjera u frustraciju, ili je nešto drugo u pitanju, vrag bi ga znao. Na vratima piše radno vrijeme do 20 sati. Kraj brojomata piše »samo smo se šalili«.

Kum Vedran ima rješenje. Da bi vuk bio sit, a koza cijela veli kako bi brojomat, čim osjeti da ne mogu službenice pritisak izdržati, trebao početi štampati brojeve od tisuću nadalje. Pa bi ovi što ‘kasno’ dolaze sami odustali svjesni da im se ne isplati stajati iza broja 353.

Ne zvuči loše. U neka dobra stara vremena ta bi vijest o unapređenju poslovanja bila na prednjim stranicama. Danas je tamo gužva od vijesti druge vrste, danas, avaj i kuku, vijest o poboljšanoj verziji brojomata nije ni za zadnju.