A predsjednik nastavlja, bez ikakvih ograda, bez ikakvih upitnika nad svojom glavom, pokazujući stalno samo jedno: tko misli da on nije u pravu, budala je.
Ja na primjer mislim da je naš predsjednik Zoran Milanović sve u pravu. Zašto je praćenje Dragana Kovačevića naloženo tek 40 dana nakon Martinja, kad je corpus delicti, dakle vrećica s 1,9 milijuna kuna keša, već bio došao u klub u Slovenskoj? Zašto se čekalo da završe predsjednički izbori? Što je tamo radio suprug tadašnje predsjednice, Jakov? Zašto se premijer, koji je i predsjednik HDZ-a, pravi da o tome ništa nije znao? I ključno – zašto predsjednika Milanovića nitko nije upozorio da je i sam upao u mjere praćenja, nego su ga još u lockdownu puštali da nastavi dolaziti u klub, a znali su da će mu to poslije štetiti? Tko je smjestio Zeki Rogeru?
Sve to odmah potpisujem, zdravorazumski, logički, pravno i politički potpuno opravdana pitanja. I, moram priznati, i mene muče narikače i guslari. Ovi što u desetercu nariču nad sudbinom svijeta, a zapravo samo potpiruju sukobe. Ima takvih puno oko nas, a kako bi ispravno rekao Milanović, »uvijek se iz gusleta završi u novom ratu«.
Čak i ako pretpostavimo da je u svakoj svojoj izjavi zadnjih dana apsolutno i potpuno u pravu, a novinari su izračunali da je dao točno 158 minuta izjava, plus jučerašnjih 20 minuta, što u prosjeku čini 17,8 minuta na dan, naš predsjednik je međutim i dalje u problemu. Javnost ga osuđuje, napadaju ga neke B.a.b.e. i GONG-ovi, pravobranitelji svih zemalja ujedinjuju se, a on sve govori zdravorazumski i nimalo guslarski. Pa gdje je onda problem? Jednostavno, od njegove se buke više ne čuje smisao onoga što govori. I samim time, to postaje nevažno.
A predsjednik nastavlja, bez ikakvih ograda, bez ikakvih upitnika nad svojom glavom, pokazujući stalno samo jedno: tko misli da on nije u pravu, budala je. Ili jazavac, medvjed, divljak, narikača, nikakav odvjetnik, pravobranitelj koji piše izvješća koja ništa ne valjaju, kruhoborac, osoba koja krade tuđi kruh. Čak mu je i dugogodišnji prijatelj Peđa Grbin, aktualni kandidat za šefa SDP-a, nesuvisao i »to ne bu dobro ako tako bude vodio SDP«. Puf, nokaut u zadnjoj rundi, dan prije izbora. Fairplay, čestitke. A bolje ne prolazi ni njegov bivši ministar Ranko Ostojić, njemu je bolje neka šuti, kaže naš predsjednik.
Sve bi to bilo ispravno, i nadasve zabavno, da je dosljedno.
No, nažalost, Zoran Milanović namagarčio je skoro sve SDP-ovce koji su ga godinama podržavali, uz čiju je naklonost postao premijer, pa sada predsjednik, a jednako tako i birače koji su povjerovali da na izborima krajem prošle godine gledaju nekog novog Zorana Milanovića, umivenog, finog, osviještenog i dosljednog. No, umjesto toga, Milanović u svojim izjavama svakoga dana baci ljagu ne samo na svoje političke konkurente ili oporbu, nego i na stranačke kolege.
Nije bilo baš toliko davno kad se i sam sa svojim kolegama u Saboru borio ne samo da funkcija pravobraniteljice za ravnopravnost spolova ne bude ukinuta, nego da to bude baš Višnja Ljubičić. Nije prošlo baš toliko puno godina da se ne sjećamo koliko je, dok je bio u oporbi, isticao važnost GONG-a u provođenju demokratskih i pravednih parlamentarnih izbora. Nije prošlo dugo otkako je Ranko Ostojić bio njegov čovjek od vrhunskog povjerenja, koji mu je kao ministar riješio jednu od najtežih kriza u mandatu, migrantsku krizu 2015. godine, a nije spavao ni dok su šatoraši potpaljivali plinske boce na ulicama. Prošlo je jedva nešto dana otkako smo mislili da Peđa Grbin zastupa Milanovićevu politiku, i obrnuto, on njegovu, i u stranci i van nje. Nije prošlo toliko dugo otkako je SDP razmišljao o tome da koalira s Dalijom Orešković, i gura novi antikorupcijski lijevi centar.
Svi se svega toga sjećamo, samo se Milanović ne sjeća. Ili mu jednostavno nije bitno.
Jer ništa i nije bitno, osim da je jedino on uvijek u pravu, čak i onda kad je možda u krivu. Jer, ako je policija ili SOA trebala upozoriti njega da je pod mjerama, onda je to u studenom prošle godine trebala učiniti i s tadašnjom predsjednicom, Kolindom Grabar-Kitarović, i njenim suprugom Jakovom, koji je također bio štićena osoba. A nije. Znači li to da su službe onda ipak radile dobar posao, bez utjecaja politike, što bi bilo poželjno u državi u kojoj postoji trodioba vlasti i neovisna policija?
Slušajte o tome u idućem nastupu. Živio govornik!
Politika na trapezu
Živio Govornik
Tihana Tomičić
03. listopad 2020 21:03
foto Davor Kovačević
A predsjednik nastavlja, bez ikakvih ograda, bez ikakvih upitnika nad svojom glavom, pokazujući stalno samo jedno: tko misli da on nije u pravu, budala je.
Ja na primjer mislim da je naš predsjednik Zoran Milanović sve u pravu. Zašto je praćenje Dragana Kovačevića naloženo tek 40 dana nakon Martinja, kad je corpus delicti, dakle vrećica s 1,9 milijuna kuna keša, već bio došao u klub u Slovenskoj? Zašto se čekalo da završe predsjednički izbori? Što je tamo radio suprug tadašnje predsjednice, Jakov? Zašto se premijer, koji je i predsjednik HDZ-a, pravi da o tome ništa nije znao? I ključno – zašto predsjednika Milanovića nitko nije upozorio da je i sam upao u mjere praćenja, nego su ga još u lockdownu puštali da nastavi dolaziti u klub, a znali su da će mu to poslije štetiti? Tko je smjestio Zeki Rogeru?
Sve to odmah potpisujem, zdravorazumski, logički, pravno i politički potpuno opravdana pitanja. I, moram priznati, i mene muče narikače i guslari. Ovi što u desetercu nariču nad sudbinom svijeta, a zapravo samo potpiruju sukobe. Ima takvih puno oko nas, a kako bi ispravno rekao Milanović, »uvijek se iz gusleta završi u novom ratu«.
Čak i ako pretpostavimo da je u svakoj svojoj izjavi zadnjih dana apsolutno i potpuno u pravu, a novinari su izračunali da je dao točno 158 minuta izjava, plus jučerašnjih 20 minuta, što u prosjeku čini 17,8 minuta na dan, naš predsjednik je međutim i dalje u problemu. Javnost ga osuđuje, napadaju ga neke B.a.b.e. i GONG-ovi, pravobranitelji svih zemalja ujedinjuju se, a on sve govori zdravorazumski i nimalo guslarski. Pa gdje je onda problem? Jednostavno, od njegove se buke više ne čuje smisao onoga što govori. I samim time, to postaje nevažno.
A predsjednik nastavlja, bez ikakvih ograda, bez ikakvih upitnika nad svojom glavom, pokazujući stalno samo jedno: tko misli da on nije u pravu, budala je. Ili jazavac, medvjed, divljak, narikača, nikakav odvjetnik, pravobranitelj koji piše izvješća koja ništa ne valjaju, kruhoborac, osoba koja krade tuđi kruh. Čak mu je i dugogodišnji prijatelj Peđa Grbin, aktualni kandidat za šefa SDP-a, nesuvisao i »to ne bu dobro ako tako bude vodio SDP«. Puf, nokaut u zadnjoj rundi, dan prije izbora. Fairplay, čestitke. A bolje ne prolazi ni njegov bivši ministar Ranko Ostojić, njemu je bolje neka šuti, kaže naš predsjednik.
Sve bi to bilo ispravno, i nadasve zabavno, da je dosljedno.
No, nažalost, Zoran Milanović namagarčio je skoro sve SDP-ovce koji su ga godinama podržavali, uz čiju je naklonost postao premijer, pa sada predsjednik, a jednako tako i birače koji su povjerovali da na izborima krajem prošle godine gledaju nekog novog Zorana Milanovića, umivenog, finog, osviještenog i dosljednog. No, umjesto toga, Milanović u svojim izjavama svakoga dana baci ljagu ne samo na svoje političke konkurente ili oporbu, nego i na stranačke kolege.
Nije bilo baš toliko davno kad se i sam sa svojim kolegama u Saboru borio ne samo da funkcija pravobraniteljice za ravnopravnost spolova ne bude ukinuta, nego da to bude baš Višnja Ljubičić. Nije prošlo baš toliko puno godina da se ne sjećamo koliko je, dok je bio u oporbi, isticao važnost GONG-a u provođenju demokratskih i pravednih parlamentarnih izbora. Nije prošlo dugo otkako je Ranko Ostojić bio njegov čovjek od vrhunskog povjerenja, koji mu je kao ministar riješio jednu od najtežih kriza u mandatu, migrantsku krizu 2015. godine, a nije spavao ni dok su šatoraši potpaljivali plinske boce na ulicama. Prošlo je jedva nešto dana otkako smo mislili da Peđa Grbin zastupa Milanovićevu politiku, i obrnuto, on njegovu, i u stranci i van nje. Nije prošlo toliko dugo otkako je SDP razmišljao o tome da koalira s Dalijom Orešković, i gura novi antikorupcijski lijevi centar.
Svi se svega toga sjećamo, samo se Milanović ne sjeća. Ili mu jednostavno nije bitno.
Jer ništa i nije bitno, osim da je jedino on uvijek u pravu, čak i onda kad je možda u krivu. Jer, ako je policija ili SOA trebala upozoriti njega da je pod mjerama, onda je to u studenom prošle godine trebala učiniti i s tadašnjom predsjednicom, Kolindom Grabar-Kitarović, i njenim suprugom Jakovom, koji je također bio štićena osoba. A nije. Znači li to da su službe onda ipak radile dobar posao, bez utjecaja politike, što bi bilo poželjno u državi u kojoj postoji trodioba vlasti i neovisna policija?
Slušajte o tome u idućem nastupu. Živio govornik!