Hrvatska je zahvaljujući sjajnom Dominiku Livakoviću koji je obranio tri penala Japancima produljio hrvatsku bajku u Kataru i uveo našu nogometnu momčad među osam najboljih. U sportu koji je najpopularniji u svijetu. Popularan je toliko da Zemlja stane kada se nogometna lopta počne okretati.

Današnji dan nije počeo dobro. Pojavili su se tekstovi u medijima da je neko superračunalo izračunalo, nakon što su se ubacile sve varijable u njega, da će Japan izbaciti Hrvatsku u osmini finala. I nije dobro počelo. Japanski trener je bio miran, hladan, izvadio je blok i u njega nešto pisao. Zlatko Dalić je u isto vrijeme, za razliku od prijašnjih utakmica, neprestano trčkarao u onom prostoru namijenjenom za trenere. Do 43. minute prvog poluvremena utakmica je bila teška, igralo se u grču, a tada su Japanci zabili gol. Pogodio je Maeda nakon ubacivanja s desnog boka. Tko je čitao onaj tekst o superračunalu, vjerojatno je pomislio koliko je tehnologija ispred čovjeka. U drugom poluvremenu smo uspjeli izjednačiti, uveli utakmicu u produžetke i onda pokazali da smo hladnokrvniji od Japanaca. Tu varijablu vjerojatno nitko nije unio u superračunalo, a trebao je. Samo da se sjetio Svjetskog prvenstva u Rusiji.

Blaženi oni ljudi koje ne zanima nogomet i sport uopće. Nisu ni svjesni kakvog su stresa pošteđeni. Pa opet, uskraćeni su za pozitivnu ili negativnu katarzu. Pozitivna je ona kada pobijedi onaj za koga navijaš, a sva nervoza i stres se izbaci arlaukanjem nakon pobjede. Negativna je kada ti suze krenu niz lice jer je onaj za koga navijaš izgubio. Najveći su mučenici oni koji svim srcem prate hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Zato što je nogomet najpopularniji sport na svijetu, a turnirska natjecanja kao što je Svjetsko prvenstvo traju li, traju. Dok se igra po skupinama, još se nekako da izdržati jer momčad ima pravo i na loš dan. Ali kada krenu utakmice na ispadanje, treba se dobro pripremiti. Skoro kao oni koji igraju u Kataru. S tim da je njima lakše. Jer, lakše mogu osjetiti kako stoje stvari na terenu dok gledatelji ubijeni stresom pojma nemaju jesu li protivnički igrači stvarno toliko dobri, ili su dobri, kao za vraga, samo protiv nas.

Utakmice u fazi na ispadanje imaju dodatni problem. Barem kada je hrvatska nogometna reprezentacija u pitanju. Rijetko završavaju u 90 minuta pa se mučenje nastavlja u produžecima. Nekad bi se muke skratile pravilom zlatnog gola, ali toga više nema. Nego, tresi se, nesretni navijaču, još 30 minuta. I to ako imaš sreće da ne budu penali. A budu, kao za inat. Samo što za sada oni koji navijaju za hrvatsku reprezentaciju mogu unaprijed slaviti prije izvođenja penala jer se pojavi neki spasitelj, prije četiri godine Danijel Subašić, a sada Dominik Livaković.

Što god da se dogodi u četvrfinalu, Hrvatska je već napravila čudo. Dovoljno je samo pogledati da se jedna Italija kao europski prvak nije ni kvalificirala na Svjetsko prvenstvo, a iz fotelja kod kuće utakmice gledaju reprezentativci Belgije i Njemačke. Dok u isto vrijeme mala Hrvatska ima reprezentaciju koja je među osam najboljih na svijetu. To je sigurno, a nikada se ne zna hoće li taj nevjerojatan uspjeh biti još bolji. Kako se kaže, lopta je okrugla i nama, i Brazilu koji će protiv nas igrati u četvrtfinalu.

I još jedna stvar koja raduje svakoga tko voli nogomet. Od 98. minute hrvatska je reprezentacija igrala bez Luke Modrića i Matea Kovačića, a malo poslije izašao je i Ivan Perišić. Naša igra nije bila besmislena ni kaotična. Onaj Marcelo Brozović koji je nadtrčao sve Japance posložio je sve kako treba i Hrvatska je bila opasna. Vidjelo se da nema onih na koje smo navikli, ali vidjelo se i da će biti dobrog nogometa kada dirigentske palice preuzmu Lovro Majer i drugovi. Joško Gvardiol ionako djeluje kao da desetljeće igra na razini primjerenoj najelitnijim natjecanjima. Drugim riječima, živcirat ćemo se mi još. I neka ćemo.