Vladimir Kumbrija već 25 godina radi na Hrvatskome radiju. Dvadesetak je godina jaki igrač, urednik. Pripada uskome krugu koji su stvorili ovakav HR. A sjeća li se itko da je HR u dvadeset godina objavio išta što bi zaboljelo vlastodršce, naročito one iz devedesetih? Sjeća li se itko da je Hrvatski radio od 1990. do danas postao tribinom za kakvu inspirativnu, nadahnjujuću raspravu? 

    Obrnutih primjera ima. Hrvatski radio, primjerice, cenzurirao je posljednje izvještaje Siniše Glavaševića. Nije lako procijeniti tko je za to točno, imenom i prezimenom, odgovoran, ali činjenica jest da se nitko nikada na HR-u nije priupitao ne bi li trebalo istražiti što se točno dogodilo. Utjecajni ljudi iz onoga doba utjecajni su i danas. 

    Ima još zanimljivih detalja iz torbe uredničke »hrabrosti« na Hrvatskome radiju: kada se Ivo Josipović u travnju 2010. poklonio u Ahmićima, ondje nije bilo novinara Hrvatskoga radija. Zašto? »Nema novca za put«, glasilo je objašnjenje koje su novinarima ponudili urednici. Bilo je, istina, novca da izvjestitelj Hrvatskoga radija dan ranije dođe za Josipovićem u Sarajevo. Hoćemo li vjerovati da Hrvatski radio uistinu nije imao novca za put u Ahmiće, ili ćemo zaključiti da ga nije bilo zato što se znalo što Josipović kani učiniti u Ahmićima? 

    Hrvatski radio bavi se novinarstvom samo u najužem smislu toga pojma. On ne izvještava i ne istražuje – on prenosi. Drhturi u predvorju struke. Na Hrvatskome radiju nije zamislivo hrabro i samostalno istraživati. Čak i danas, ondje se vijesti objavljuju kada ih urednik odobri, ne kada ih novinar pronađe. Urednici Hrvatskoga radija postoje da nadziru, ne da potaknu novinara da sazna više. 

    Na Hrvatskome radiju nema objašnjavanja i komentiranja, naročito ne osjetljivih tema. »Objektivnost« i »neutralnost« spasonosna su objašnjenja; ali te teflon-krilatice ondje imaju obrnuto značenje. Razočaravajuće je, zato, da su se novinari Hrvatskoga radija, zajedno s naivnim vodstvom HND-a, dali navući, pa uvjerili sami sebe da je Kumbrija nekakav ultimativni profesionalac. Nije; on je dokaz da na javnome radijskom servisu poznanstvo ne znaju razlikovati od struke, kontinuitet od profesionalizma, a iskustvo od snalaženja u vezama Pantovčak-Banski dvori-Prisavlje. To što netko dugo radi u medijima ne znači automatski da ga se može zvati novinarom. Posve je pouzdano da urednička garnitura na Hrvatskome radiju nije sastavljena od novinara; ona je sastavljena od ljudi sposobnih da se prilagode i da budu poslušni. A tamošnji novinari, kada već pristaju da ih se zove »kreativnim osobljem«, trebali bi inzistirati na stvarnome značenju tih riječi, umjesto što sudjeluju u »pobunama« koje ih pretvaraju u nekreativno posoblje.