Teško je razumjeti moraliziranje nad vjerojatnošću da su borci protiv Assada u Siriji dobili hrvatsko oružje. U zemlji koja je prije dva desetljeća na vlastitoj koži osjetila što znači ne moći se suprotstaviti agresivnoj, a moćnijoj vojsci! Pa nije li nemoralno to što im nismo javno dali što više oružja, umjesto da popuštamo hipokriziji navodnoga nenaoružavanja, koja pomaže samo sirijskome diktatoru? 

   Ni dvadeset godina poslije genocida u BiH, opet je jedna zemlja pretvorena u klaonicu. Broj žrtava već se izjednačuje: oko 70 tisuća mrtvih, milijun izbjeglica, milijun interno raseljenih. Kataklizma poništava ponizna obećanja onih što u Potočarima običavaju prigodno obećavati: »Nikad više«. 

   Nikad više?! Ni okom nismo trepnuli, a jedan diktator opet ubija vlastiti narod. I to bismo trebali ravnodušno gledati?! Nedostojno je to navodno i prijetvorno mirotvorstvo, koje ubilačkome diktatoru širom otvara vrata. 

  Otkada je Prvi svjetski rat pokazao kakve su grozote suvremenom ratnom tehnikom ljudi sposobni učiniti jedni drugima, u politici Zapada postoji nešto što bi bismo mogli nazvati »sindromom Churchilla«: kada je taj nesuspregnuti političar još dvadesetih upozoravao da Njemačka kreće uznemirujućim smjerom, nitko ga nije slušao. Kada je tridesetih panično pozivao vlasti Velike Britanije da naoružaju zemlju, ismijavali su ga i proglašavali ratnim huškačem. Poslušali su ga tek kada je postalo očito da je u pravu – no tada je već bilo kasno. 

   Isto se dogodilo i u bivšoj Jugoslaviji: rat je zaustavljen tek nakon što je ubijeno više od sto tisuća ljudi, a dva milijuna protjerana iz domova, i to uime floskule o »miru i stabilnosti« pod svaku cijenu. 

  Sirija sad ponavlja taj užasni ciklus dopuštene smrti: umjesto da kolektivna vojna odlučnost zaustavi ono što se drukčije očito ne može zaustaviti, neiskreni pacifizam uzrokuje još veće tragedije. U Libiji se dogodilo drukčije: diktator je na vrijeme spriječen da masakrira vlastitu naciju, i ona je dobila priliku da sama – za dobro ili za zlo – organizira vlastitu budućnost. Ta je budućnost dakako neizvjesna, ali bar su ljudi spašeni. Nije li to najvažnije? 

   U Siriji, deseci tisuća takvu priliku više neće dobiti. A cijeli svijet zna što se događa, nitko ništa ni ne pokušava skriti. Visoki povjerenik UN-a za izbjeglice Antonio Guterres jučer je priznao neuspjeh svijeta da pomogne ljudima u Siriji: »S milijun ljudi u bijegu, milijunima onih koji su prognani iz domova u vlastitoj državi te više tisuća ljudi koji svakodnevno prelaze granice, Sirija je ušla u spiralu apsolutne katastrofe«. 

   Pa zašto onda ne želimo priznati da samo oružje može prekinuti tu noćnu moru? Sami smo naučili da mirotvorstvo znade postati oruđe nasilnika. Da je opozicija naoružana na vrijeme, da je NATO napao na vrijeme, Assad je već mogao biti svrgnut, a žrtve su mogle preživjeti. Prestanimo se zato snebivati, prestanimo ponavljati argumente onih koji su krvoproliće omogućili, i prihvatimo paradoks od kojega se ne može pobjeći: u Siriji, samo nasilje demokrata može prekinuti nasilje diktatora. I dajmo oružje Vukovarcima istoka.