Zemlja koje nema Borisa Pavelića

Dobar je novinarski posao uvijek na rubu klevetanja, jer objavljuje kompromitantne podatke koji se pomno  kriju i teško dokazuju

S takvim sudskim razumijevanjem novinarskoga prava na rad, uskoro će samo još saborski zastupnici moći slobodno govoriti: njih štiti imunitet, pa mogu govoriti što hoće, čak i slobodno klevetati; novinarima, pak, kojima kleveta po definiciji nije cilj,  optužba za klevetu neprestano će stezati vrat i nametati autocenzuru.  Tako je bar bilo sa zakonom prema kojemu je Latinica izgubila spomenuti sudski spor.

A novinari koje guši apriorna sumnja da su klevetnici prestaju biti novinari, i postaju njihova imitacija.

Demokracija  koja zakonima osujećuje novinarski rad nije demokracija, nego imitacija demokracije. Zato bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt  i jest 2004. dekriminalizirala klevetu, promijenivši zakon tako da je  onaj koji se smatrao oklevetanim sudu morao dokazati da ga je novinar imao svjesnu nakanu oklevetati.

A to je gotovo nemoguće dokazati: kritika i potraga za nečasnim i skrivenim detaljima sama je srž novinarskoga posla, pa bi ponešto pretjerani – premda ne i netočan –  zaključak trebao glasiti ovako: dobar je novinarski posao uvijek na rubu klevetanja, jer objavljuje kompromitantne podatke koji se pomno  kriju i teško dokazuju.

Stoga, zakon koji propisuje da novinar mora  dokazivati kako nije kanio klevetati unaprijed je antidemokratski i suprotan interesu javnosti.

Takav je bio zakon koji je Vesna Škare-Ožbolt 2004. promijenila, i  to – sjetimo se – pod pritiskom EU, skandalizirane zatvorskim  kaznama za novinare. Ali sada nas čeka nešto mnogo gore: zakon  koji vlada upravo kani progurati restriktivniji je i od zakona koji je omogućavao tamničenje novinara jer je objavio informaciju u čiju je  točnost imao razloga vjerovati.

Vlada je, naime, namjerila radikalno  pooštriti kažnjavanje novinara, pa bi se za klevetu ubuduće moglo i  do godinu dana u aps, a uvelo bi se i novo kazneno djelo sramoćenja, kojim bi se olako praznile novinarske lisnice.

Objašnjenja koja za to  nude vladini činovnici odišu cinizmom svojstvenim ljudima koji javnost ne razumiju, mrze i boje je se

Tvrde, naime, da se novim ograničenjima »novinari dovode u povoljniji položaj jer se kleveta razlikuje od sramoćenja, za koje se okrivljenik neće kažnjavati ako dokaže istinitost činjeničnih tvrdnji koje je prenosio ili postojanje opravdanog  razloga zbog kojeg je postupajući u dobroj vjeri povjerovao u njihovu  istinitost«.

Primijenimo to na slučaj upravo osuđene Latinice: žena je izjavila  da joj je pokojna kći kazala kako je jednome liječniku dala mito,  i novinar je to objavio. Kako da novinar dokaže »postojanje  opravdanog razloga zbog kojeg je postupajući u dobroj vjeri povjerovao u njihovu istinitost«?

Sam taj zahtjev – da novinar »dokaže postojanje opravdanog razloga« – svjedoči temeljno nerazumijevanje novinarske profesije. Ta samo je novinarstvo – posao prenošenja vijesti i  informacija – taj »opravdani razlog«!

Kako se od novinara može očekivati da nepokolebljivo istražuje činjenice o, recimo, korupciji – kakvima ovo društvo nažalost obiluje – ako unaprijed zna da će dobro  proći ako mu sudac uzme samo jednu, a ne dvije ili tri godišnje plaće?

 Pa kad je već tako krenulo, evo skromnog prijedloga: postavite  Merčepa za suca. Taj gospodin zna kako se štiti ugled i čast pristojnih  građana: sedam tužbi protiv novina je dobio, jer su ga klevetale i sramotile izmišljajući zločine u Pakračkoj poljani, Gospiću i Zagrebu

Kleveta za vratom