Ostavke i izvanredni izbori bili bi najblaža moguća kazna ovoj vladi propusti li zemlju 1. srpnja sljedeće godine uvesti u EU. Jer ako su išta dobili na pladnju, bila je to svečana atmosfera potpisivanja Pretpristupnog sporazuma i dogovoreni datum ulaska. A sad, jedan se novinski tekst u deset dana pretvorio u ozbiljnu prijetnju odgodom hrvatskoga članstva. Bila bi to naprosto katastrofa, opasna za zemlju, ali još veći debakl za vladu – jer kad bi uspjela uprskati čak i ono što se činilo okončanim, kako da joj ma u čemu vjerujemo? 

  Ne bi bilo valjda ničeg paradoksalnijeg od toga da HDZ-ova vlada završi pregovore i potpiše sporazum, a lijevi centar potom izgubi već dobiven meč. Zamislite samo: oktroirana, kriminalizirana, osramoćena, nesposobna i europski nevjerodostojna HDZ-ova vlada prekine slovensku blokadu, završi pregovore i spektakularno potpiše Pretpristupni sporazum, a nakon nje vlada lijevog centra – ekipa navodno kompetentnih i samosvjesnih eurofila – ne uspije zemlju uvesti u EU, premda su joj preostala tek tehnička poliranja. Bila bi to uistinu nepodnošljiva poruka o stvarnim sposobnostima ovdašnjih političkih elita.

 Ali zašto, zapravo, vlada ne uspijeva brže provoditi preuzete zadaće? U jednome je obeshrabrujuće slična HDZ-u: ne uspijeva požuriti. Sve je strašno sporo, a često i nevjerodostojno: GONG je, recimo, u utorak kritizirao formiranje Povjerenstva za sukob interesa, tvrdeći kako proces neće iznjedriti vjerodostojno i kompetentno tijelo. Kolege koji prate detalje ispunjavanja preostalih kriterija tvrde kako nije Europska komisija prva detektirala nezavršene poslove: vlada je sama, u svojim izvještajima, još ranije priznala to isto! Ta u čemu je problem? Zašto ne uspijevaju? Samo su dva moguća odgovora: ili vlada ne kontrolira vlastiti aparat – što zvuči vrlo moguće – ili su administrativci uljuljkani u uspjeh završetka pregovora, pa misle da su stvari već završene. 

  Nisu završene, i nikad neće ni biti. Ulazak u EU značit će promjenu stila, sviđalo se to kome ili ne. Želi li ova zemlja postati efikasnijom, EU joj može pokazati kako, ali kvalitetu mora ona sama ostvariti. Mantra o hadezeovcima koji opstruiraju dobronamjernu vladu više ne pali – euroentuzijazam, srećom, odavna ne živi više samo lijevo od centra. 

 Dakle – stara, zamorna, kafkijanska hrvatska nesposobnost. I zato, čak ako sve dobro prođe, već je sjena nad tim 1. srpnjem. Jer kakva će to biti članica EU, koju su do zadnjega časa bičem tjerali? Kakav će to biti start, postati jedinom zemljom s odgođenim pregovorima i najdužim pregovaranjem, pa još do zadnjega časa nevjerodostojnom najvećem savezniku i najvažnijoj članici EU? Iz sadašnje perspektive, u kojoj se čini da vladi manjka daha za posljednji sprint, drukčije se može tumačiti i onaj bijedni odaziv na EU referendum: vlada je odgovorna za nj, a ne defetistička eurofobija. Ministrica Vesna Pusić osobno jest posvećena, marljiva i upućena, ali te vrline nažalost ne mogu kompenzirati činjenicu da u sustavu nešto – naprosto ne valja.