Sjajan dan imao je u utorak eurofob Nigel Farage. Ako je taj zastupnik u Europskome parlamentu britanskoga UKIP-a, Stranke nezavisnosti Ujedinjenog kraljevstva, slušao govor hrvatske promatračice u Europskome parlamentu Ingrid Antičević-Marinović, pronašao je obilje materijala za svoje protueuropske filipike. Hrvatica je, naime, održala politički bijedan govor na jedva razumljivome engleskom. Sada Farage svoju ciničku paletu može obogatiti otkrićem kako je parlament Europe kula babilonska u kojoj nitko nikoga ne razumije, jer zastupnici govore posve neartikulirano, a kada štogod i razaberete, političkih rješenja nema, samo pitanja nakićena frazama, koja odgovore zaobilaze u velikome luku. 

   Loš znak: ako nastup Antičević-Marinović, prvi masovno zamijećeni govor nekoga hrvatskog političara u Europskome parlamentu, daje naslutiti buduće hrvatsko sudjelovanje na europskoj političkoj pozornici, nemamo se čemu veseliti. Ambicija žustre SDP-ove zastupnice da zemlju predstavi kao svjesnu vlastite europske zadaće može biti pohvalna, ali rječnik i govorna artikulacija kojom je to učinjeno posve su degradirali poruku iz Zagreba. Nastup je bio pripreman ali nepripremljen, dobronamjeran ali promašen, i ostavio je gorak osjećaj da Hrvati, i prije nego što su uistinu ušli kroz europska vrata, olako shvaćaju institucije EU, kao da su penzionerski dom za islužene i nezaposlene nacionalne političare. 

  Velika je šteta što je tako, ali tako jest. Nije se tome ni čuditi: i unutar zemlje gomilaju se dokazi kako se cijeli europski projekt provodi s mukom i manjkom entuzijazma, interesa i razumijevanja. Bilo je tako s famoznom »informativnom kampanjom«, koja nikad nije provedena; bilo je tako s referendumom; tako je s ispunjavanjem preostalih obveza, a tako je i s aktualnom raspravom o izborima za Europski parlament. 

   Tužno je promatrati hrvatske političare – premda ništa manje i cijelu javnost – s kolikom ravnodušnošću raspravu o prvim izborima za parlament Europe svode na međustranačko nadmudrivanje o datumu njihova održavanja. Predsjednik vlade – premda svjestan simboličke važnosti tih izbora za budućnost hrvatske demokracije – pokazuje teško razumljivu popustljivost opoziciji, kao da se boji populističkih, u biti protudemokratskih optužbi da će na europske izbore potrošiti previše novca. U cijeloj je raspravi točno samo to da nije nevažno kada će europski izbori biti, jer bi bila pogreška razvodniti ih u mlakoj vodi lokalnih izbora. 

  Mnogi hrvatski građani ne razumiju strukturu, funkcioniranje, procedure i nadležnosti Europskog parlamenta. Zašto im to nitko ne objašnjava? Argument prema kojemu europske izbore treba održati zajedno s lokalnima kako bi se povećao odaziv birača može se činiti točnim samo onome tko do europskih izbora zapravo ne drži, i želi ih održati samo da zadovolji formu. Trebalo bi, dakako, učiniti obrnuto: objasniti naciji i simboličku, i povijesnu, i retoričku, ali i stvarnu važnost prvih europskih izbora u hrvatskoj povijesti, pa bi ljudi izašli i glasali. Samo, sada je već kasno. A i tko bi im objasnio? Ingrid Antičević-Marinović?