Još se jednom potvrđuje koliko su hrvatska javna poduzeća dezorganizirana i skupa. Jer ako je točno da je u Hrvatskim autocestama (HAC) i Autocesti Rijeka – Zagreb (ARZ) čak šestina radnika višak – a to sada tvrde njihove uprave – tada nije riječ samo o pogonima za održavanje cesta, nego i socijalnim ustanovama koje troše novac svakoga od nas ponaosob. Zato smo još davno trebali čuti da država napokon počinje racionalizirati vlastite službe, ali to nipošto ne bi bilo dovoljno: Hrvatska vjerojatno nema javnog servisa koji posluje racionalno i efikasno, s primjerenim brojem zaposlenih i ambicijom da konkurira i zarađuje. 

  Naš list danas otkriva da će predstavnici uprava HAC-a i ARZ-a nadležnome ministru Siniši Hajdašu Dončiću predložiti spajanje naplate cestarina i održavanja u zajedničku tvrtku. Buduće jedinstveno poduzeće zapošljavalo bi oko 2.750, umjesto sadašnjih 3.300 radnika. 

 A što danas radi tih 550 ljudi viška? Ako bi buduća objedinjena tvrtka iste poslove mogla obavljati s 550 radnika manje, jasno je da su njihove plaće uzaludno trošenje novca. Što su dosad uprave radile? Zapošljavale pajdaše? I koji to sindikat ima moralno pravo braniti prava radnika koji to, zapravo, i nisu? 

  Ne zagovaramo ovdje obračun sa sindikatima, jer svak živi od nekakve plaće. Ta svi su radnici u istome sosu! No baš zato: ne uspije li se ova zemlja naučiti vrlinama racionalnosti, konkurentnosti, poslovne iskrenosti i fair playa, do vječnosti će tavoriti u ovome limbu neprolaznog neuspjeha. I zato tražimo odgovornost uprava, zajedno s onima tko ih je postavljao.

 A čeka ih cijeli niz. Koliko novca rasipaju javne tvrtke? Koliko je Milanovićeva vlada zauzdala njihove troškove u odnosu na HDZ-ovo vrijeme? HŽ, taj kolosalni ljenjivac, godinama se već opire ma i najmanjoj promjeni. Nije li ga ministar Linić pokušavao restrukturirati još u davno zaboravljenom Račanovu mandatu? Istu priču slušamo i danas. A provezite se hrvatskim vlakovima: prazni, prljavi, skupi, spori, nepouzdani, posljednjih godina bogme i opasni. 

  Koliko sličnih javnih tvrtki od državne do lokalne razine uhljebljuje ljude, umjesto da rade kako valja? Ako je točno da bi objedinjavanje dijelova HAC-a i ARZ uštedjelo sto milijuna godišnje, koliko bi se sačuvalo racionalizacijom svih prenapuhanih javnih poduzeća? Koliko bi se novca moglo preusmjeriti u proizvodnju? Bez toga, naime, nema bogatog, propulzivnog i suvremenog društva. Deklarativno, svi smo za nj. No jesmo li i uistinu, tek ima biti dokazano. Jasno je gdje treba početi: od uprava. Jer upravljati ne znači »ne talasati«. Upravljati znači – zarađivati. Vlastitim radom.