No stvarni svoj doseg Zlatko Komadina je pokazao preuzevši Ministarstvo prometa i infrastrukture u vladi Zorana Milanovića. Već i način na koji je postao ministrom miriši na skandal: da bi ga mogla pogurati s onoga što je sam nazvao ležernim poslom Primorsko-goranskoga župana, saborska se većina odmah na početku kompromitirala, mijenjajući zakon samo zbog Komadine. Kao da su Churchilla dovodili u Zagreb! 

   No svoju bitku za Britaniju ovaj je sir Winston izgubio. Tri mjeseca trajala su sućutna nagađanja gdje je novi ministar, da bi na kraju on sam, u poruci premijeru, to objasnio ovako: »Usprkos mojoj želji da kao član Vlade doprinesem reformama koje su pred njom, posebno u sektoru prometa i infrastrukture, nažalost zdravstvena situacija mi to ne omogućava. Odluka je bila teška, ali preporuke liječnika jednostavno više ne mogu ignorirati«. 

 Sada bi valjalo objasniti: je li se Komadina uistinu razbolio, ili naprosto nije bio dorastao ministarskome poslu, što se oduvijek smatralo pravom istinom njegova zagrebačkog kraha? Ako se razbolio, kako sad može natrag u visoku politiku? Ako je pak bio nesposoban, kojim je to postignućima zaslužio nove-stare položaje, u vrijeme kada je stranka stožer vlasti u državi? Jesu li poslovi župana i potpredsjednika SDP-a tako laki i nevažni da ih može obavljati i čovjek narušena zdravlja? Ako jesu, posve su nevažni, pa se bez njih bogme i može – jer bolestan čovjek ide na bolovanje, a ne na visoke državne dužnosti. Ako, pak, biti riječkim županom i potpredsjednikom SDP-a nije tek puko bolovanje s drugim imenom, tada se SDP izruguje naciji, a vlastitim biračima naročito.

Mučan dojam ostavlja i sama nužnost da javnost raspravlja o takvim bizarnostima. Političke stranke u suvremenim društvima trebale bi biti strukture otvorene promjenama i novim idejama, naročito u kaotičnim vremenima poput ovih. Ali SDP – pa i ovaj u Rijeci – pokazuje se strankom koja uporno valja komadine partitokracije.