I hrvatski je i regionalni interes da Josipović ode na Nikolićevu inauguraciju, svim šovinističkim i prijetećim uvredama usprkos. Argumenata je mnogo, ali superiornost sadašnjega hrvatskog položaja vjerojatno je nasnažniji. Ništa, naime, Nikolić Hrvatskoj ne može. Dakako da su zastrašujuće tvrdnje o Vukovaru kao »srpskom gradu«, ne zato što Vukovar to ne bi bio, nego zato što četničko tumačenje »srpskoga grada« znači da ondje ne živi nitko drugi, pa ni Srbi sami, jer je sve srušeno. 1991., kao što znamo, takve su izjave značile najavu agresije, pokolja i smrti, i ne treba se zanositi iluzijom da Nikolić sve to ne bi bio spreman i ponoviti. Ali, eto, ne može: može on danas lupetati što hoće, ali što više gluposti izgovori, veću sramotu vlastitoj zemlji nanosi. 

    I zato bi Josipović trebao u Beograd, kao predsjednik zemlje koja je, riječima časnoga vukovarskog gradonačelnika Željka Sabe, »spremna oprostiti i zatražiti oprost«. Trebao bi otići da pokaže kako se Hrvatska više naprosto ne bavi užasavajućim temama »krvi i tla«, i da takve uvrede ne vrijede više ništa čak ni kada ih izgovaraju oni koji su osobno sudjelovali u njihovoj krvavoj provedbi. 

    Kada bi, dakle, u Beogradu dostojanstveno otrpio grotesknu inauguraciju šovinista u predsjednika demokratske zemlje, Josipović bi pokazao da njegovu zemlju ni prijetnje ni uvrede ne mogu ni zastrašiti ni uvrijediti, jer je uspjela pronaći put u civilizirano društvo, koji je spremna – ako netko traži – pokazati i drugima. Ostane li uvrijeđeno u Zagrebu, učahuren u nerealno očekivanje da će se Nikolić, poput Tadića, ispričati na Ovčari, Josipović će se dati nepotrebno uvući u novi ciklus regionalnih sumnjičenja. A to je nepotrebno: Hrvatska se izvukla, pa taj uspjeh treba naučiti dostojanstveno i nositi. 

    Postoje, međutim, i razlozi političke taktike za Josipovićev odlazak u Beograd. Europska unija, naime, upadljivo se – i sramotno, valja dodati – odbija izjasniti o Nikolićevim izjavama o Vukovaru. U Bruxellesu su ih izrijekom odbili komentirati kada ih je novinar Večernjeg lista za to zamolio. Štoviše, na inauguraciju u Beograd doći će Olli Rehn osobno. 

    Na stranu sad to što mediji u Srbiji Rehna gotovo redovito predstavljaju povjerenikom EU za proširenje, što finski gospodin već gotovo tri godine nije. Povjerenik EU, međutim, ipak jest, za ekonomske i financijske poslove, pa će EU na Nikolićevoj inauguraciji imati dužnosnika na razini ministra. Bi li dakle bilo taktički spretno ignorirati Beograd ako ga ne ignorira EU, u koju uskoro ulazimo? Je li Hrvatska baš pozvana da uniji dijeli moralizatorske lekcije o onome u čemu je unija najslabija – o političkoj pravednosti? Hrvatska je već mogla naučiti da EU naprosto nema sposobnosti nositi se s onima koji ne prihvaćaju njezine vrijednosti. No istodobno, zaštićena NATO-om i vlastitim iskustvom, ne mora više kao oparena skakati na svaku europsku niskost, čak i kada ta niskost vrijeđa i Hrvatsku osobno. Neka, dakle, predsjednik bezbrižno ode na tu lošesusjedsku inauguraciju, pa neka ondje, umjesto da u Zagrebu guta Nikolićeve mamce, pokaže kako ima onih koji »noblesse oblige« i u balkanskim političkim gudurama znaju ozbiljno shvaćati.