Sanader je bio bolji. Od stranke na rubu protuparlamentarnoga udara, HDZ je u nekoliko mjeseci pretvorio u proeuropsku stranku desnog centra, koja je odbacila mržnju prema Srbima i zemlju okrenula prema EU.

Sadašnja stranačka kampanja strovaljuje HDZ natrag u konfliktnost i nacionalističku histeriju. HDZ nije postao demokratska stranka: ona prvobitna i temeljna atmosfera nacionalizma, kojom ga je Tuđman fatalno pokvario, uvijek iznova upravlja čak i ljudima koji osobno nisu nacionalisti, umjesto da ljudi upravljaju njome. Zato je Sanader bio bolji: umio je zauzdati taj opasni duh HDZ-a, i usmjeriti ga kamo je on mislio da treba. Kamo, drugo je pitanje: malo EU, malo carinik Barišić.

I Kosor je zato bolja. Premda joj proeuropska ustrajnost očito ne osigurava podršku, ona se odbija pridružiti kakofoniji ružnog populizma, u kojoj je Karamarku dopušteno tvrditi da je višegodišnja koalicija sa SDSS-om »bila ponižavajuća« za HDZ, a da je lijevi centar »komunistički«.

Jadranka Kosor danas je jedina uistinu proeuropska kandidatkinja za predsjednicu HDZ-a. Ovo što je Tomislav Karamarko stigao izgovoriti u posljednjih nekoliko dana, strmoglavilo je stranku natrag na početak dvijetisućitih. Ništa čudno: Karamarko nikada nije bio čovjek jasnog govora i otvorena srca, nego mučaljivi karijerist iz drugog ešalona kojemu je draža politika iz sjene. A politika iz sjene najopasnija je politika.

Zato o HDZ-u ne treba imati iluzija. Njegovi su predsjednički kandidati na rubu politički prihvatljivoga, natječu se u nacionalizmu i zaplotnjačkome podvaljivanju, a kada izbori prođu, uvjeravat će nas da su opet kao jedan. Opet se tu spominje Drugi svjetski rat, opet su za sve krivi komunisti i četnici, koalicija sa Srbima odjednom je ponižavajuća – premda bi se s dosta razloga moglo tvrditi suprotno! – a uspjeh europskih pregovora pometen je pod tepih, kao da ih se stide. Nije to stranka od koje se može očekivati budućnost.

A HDZ bi, prije svega, bio dužan raščistiti zašto je na optuženičkoj klupi. HDZ nema moralno pravo pretvarati svoje predsjedničke kandidate u paunove što se šepire kao spasitelji nacije. Darko Milinović primao je novac iz crnog fonda. Vladimir Šeks dogovarao je novac za Osječku televiziju. Tomislav Karamarko potpisao je ugovor s Fimi medijom. Jadranka Kosor znala je za crni fond. Ponašaju se kao ih se suđenje ne tiče, a i mediji nasjedaju na tu pogrešnu interpretaciju: nije Fimi medija suđenje Sanaderu, nego HDZ-u. Zato je neshvatljivo da kampanja za predsjednika stranke protječe kao da se ništa ne događa. Ili, kao da se događa stari hadezeovski nacionalistički vašar: za pljačku ne pitajte dok je Srba i komunista.

Ključni problem HDZ-a i danas je podložništvo; podložništvo lošim idejama i neprikosnovenim vođama. Na suđenju Sanaderu to se osjeća naročitom snagom: svi okrivljenici priznaju da su bili spremni zanemariti i zakon, i ljudsku odgovornost, čak i vlastito elementarno ljudsko dostojanstvo, ako je Ivo Sanader to od njih tražio.

Isti se duh osjeća i u ovoj stranačkoj kampanji: kolektivističko sljepilo za odgovornost, žeđ za vođom koji će iskupiti sve. To bi mogao biti psihološki razlog nagle popularnosti Karamarka: on utjelovljuje HDZ na kakav su članovi navikli. Nije to nipošto Jadranka Kosor: em žena, em Europljanka, em spremna na kompromis, em suzdržana od tradicionalne hadezeovske grube nekorektnosti…

To je, dakle, HDZ danas, na pragu EU: optužen i pred sudom, ali i dalje bučan i bezobrazan, u potrazi za vođom koji bi mogao razoriti političku pristojnost oko koje se čak i Sanader znao potruditi. HDZ je još jednom krenuo na put u prošlost.