Tvrdnja HDSSB-ova zastupnika Igora Češeka sramotna je i nedopustiva kleveta. Zastupnik stranke koju je osnovao ratni zločinac, optužen za likvidacije koji podsjećaju na ustaške, tom je izjavom – osim što je očito lagao o ocu Ive Josipovića – insinuirao da nisu ustaše, nego partizani otimali imovinu Židovima. Takvu političku podlost nismo još čuli, i posve je opravdano da je Josipović reagirao onako naglo.

Predsjednička je reakcija važna zbog ove rečenice: »Ja se kao predsjednik države na takvu bijedu politike možda ne bih ni osvrtao, da ona ne govori o spremnosti pojedinih političara, pa vjerojatno i njihovih stranaka, da se u politici koriste najnižim, najprljavijim sredstvima da bi rekli kako su svi isti, svi lopovi, da nitko ne valja, i da je sve mrak. Takvim ljudima u borbi za vlast ništa nije sveto, pa ni ljudsko dostojanstvo«.

Josipović je, dakle, reagirao načelno, a ne samo zato da obrani dostojanstvo vlastitoga oca. Istina, Češek je grubo i nedopustivo uvrijedio Josipovićevu obitelj, ali predsjednik Republike ne mora braniti samo svojega oca, nego još i više istinoljubivost, koja bi trebala biti neprikosnovena javna vrlina.

»Koliko god bila neugodna za mene, ova laž je važnija u kontekstu naših političkih odnosa i razvoja hrvatskog društva kao odgovornog i demokratskog društva«, rekao je Josipović, i bio potpuno u pravu.

Pristojni ljudi itekako su se namučili da ovdašnji javni govor kako-tako očiste od niskosti češekovske vrste, i nitko – a ponajmanje predsjednik Republike – ne smije dopustiti da se opet kolektivno utapamo u kloaki stranaka čiji su osnivači u zatvoru jer su naručivali likvidacije Osječana srpske nacionalnosti.

Ali Josipovićeva opravdana ljutnja zasjekla je i kamo nije smjela. »Ovo je prilika i da upozorim na to da ovo nije prvi slučaj da se i politika, pa i dio određenih medija, svrstava na način nedostojnog laganja.

Govorim o tendenciji da se svakog uprlja i da se od svakoga napravi lopova, kriminalca i osobu nedostojnu javne funkcije. Očito je na djelu pokret koji želi reći: svi su prljavi, svi su isti«, kazao je.

Josipović, dakako, aludira na »aferu ZAMP«, koja mu je prilično narušila ugled. Nudi interpretaciju po kojoj je Češekova pakost istovrsna sumnjama da je Josipović pogodovao tvrtki svojega prijatelja.

Spominjući još i »dio određenih medija«, on sugerira da je podlost zlonamjernoga saborskog zastupnika moralno podjednako nečista kao i meritorni tekstovi i komentari nekih od najuglednijih i najzaslužnijih novinara ove zemlje. Izjednačujući time ono što se ne da izjednačiti – a sve da bi sama sebe prikazao bezgrešnim – Josipović krpa šuplju mrežu teorije zavjere, kompromitirajući ono što želi postići.

Češek naime nije ZAMP, ma koliko Josipović tvrdio da jest. Češekova je izjava naprosto niska i uvredljiva politička i osobna kleveta, ali apsurdna i bez ikakvih dokaza. »Afera ZAMP«, pak, istraživanje je ozbiljnih novinara koji su upozorili da pretpolitički poslovni život današnjega predsjednika Republike možda i nije onoliko blistav koliko bi predsjednik htio da nacija vjeruje.

Za te su sumnje iznesene konkretne, nipošto bezazlene, indicije, argumenti i zaključci. Na neke od njih Josipović je odgovorio, na neke nije, a na neke neće ni moći, jer su stvar osobne procjene. Stvar je procjene, primjerice, i to kako Josipović nosi teret »afere ZAMP«.

Pokušaj da je obezvrijedi usporedbom s Češekovim ispadom neće pripomoći nastojanju da nas uvjeri kako je sve čisto. Jer, u ovakvim slučajevima, skrivanje razotkriva ono što se pokušava skriti: da je Josipović u jednom slučaju žrtva, ali u drugom – osumnjičenik.