Ali Milanović je jučer bio u Zagrebu, a Lagumdžiju primio nije. Tek je jučer ujutro, u 9.20 sati, državna agencija objavila da će ministra vanjskih poslova BiH primiti prvi potredsjednik vlade Radimir Čačić. Neki su mediji odmah zapazili to kašnjenje i Milanovićev izostanak, tumačeći ga premijerovom osobnom osvetom Lagumdžiji za ono navodno poniženje bojkota sarajevskog svečanoga ručka Milanoviću u čast. 

    Uistinu, zašto Milanović nije primio Lagumdžiju? Je li za to bilo ijednoga političkoga ili tehničkog razloga? Nije. Milanović je jučer sudjelovao na sjednici užeg kabineta vlade. Ali sudjelovao je i Čačić, što znači da je Milanović mogao primiti inozemnog gosta, a uži kabinet voditi Čačić. 

    Politički razlozi? Ni njih nije bilo. Hrvatska i BiH, koliko se sjećamo, trebale bi biti prijateljske zemlje, pa bi uvaženi gost valjda trebao biti primljen s dobrodošlicom, na najvišim mjestima. Na Pantovčaku to su i shvatili, pa je Lagumdžiju primio Josipović, usprkos njihovim uzajamnim, i ne tako rijetkim, javno razmijenjenim političkim strelicama. 

    A opet, Milanović je Lagumdžiju ignorirao. Ne preostaje nam nego zaključiti da je to učinio iz sitne osobne osvete. Ti si zaobišao mene u Sarajevu, sad ću ja zaobići tebe u Zagrebu. Premda sam javno obećao drukčije. Takve zadjevice nepotrebno zasjenjuju važne probleme u odnosima dva uzajamno zaguljena susjeda. 

    Milanovićev je postupak pogrešan, nedopustivo osoban i politički štetan. Tim više što za nj nije imao razloga; štoviše, bilo je tema za dug i temeljit razgovor s Lagumdžijom. Ovako, Milanović je ostavio dojam politički neodgovornog, a osobno netaktičnoga i osvetoljubivog političara, kojemu je važnije uzvratiti sitno poniženje nego raditi na dobro građana obje zemlje. 

    Tim više što je Lagumdžija mogao imati političkoga razloga da u Sarajevu zaobiđe Milanovića, dok Milanović nije imao nijednoga da u Zagrebu zaobiđe Lagumdžiju. S Lagumdžijinim se razlozima nitko ne mora slagati, ali ih svak mora pokušati razumjeti: njegovo naime objašnjenje – da je Milanovićev posjet odisao s »previše nacionalizma« – nije isprazna politička fraza, nego tvrdnja s teškim značenjem, bila točna ili ne. A što bi Milanović mogao navesti kao svoj politički razlog da ignorira Lagumdžiju? Pa čovjek je u Zagreb došao moliti hrvatsku pomoć da BiH izvoznici ne propadnu kad zapadna susjeda uskoro uđe u EU! 

    Milanović se, dakle, svojom inat-gestom ponio poput kakvoga zadrtoga slovenskog političara iz prohujalih vremena hrvatske slabosti i slovenske snage. Jer, ako je Lagumdžijina gesta bila incident, Milanovićeva je ignorancija još veći incident. Hrvatska bi trebala biti uviđavna, tolerantna i europska; BiH to naprosto ne može, i kad bi svim silama htjela. Hrvatska bi trebala regiju vući za sobom, a ne od ranjivih susjeda očekivati da plešu kako ona svira. Jučer se zato vidjelo koliko je važno hrvatsko pisano obećanje da susjede neće kočiti na putu u EU. Uzajamno osobno ignoriranje, naime, lako bi moglo otklizati u neku vrst bosanskohercegovačkoga Pirana. Ovako, uz hrvatska pisana jamstva, nadamo se da će Ameri uskočiti i ranije nego što su uskočili kada je Hrvate trebalo spašavati od balkanskoga inata europskih susjeda preko Sutle.