Usprkos svemu tome, Vjesnikovci traže još jednu priliku. »Imamo koncept novoga, drukčijeg Vjesnika«, tvrde. »Gdje je, pokažite ga«, uzvratili su novinari na presici. »Ne smijemo«, odgovaraju. Zašto, nije jasno. Poruka Vjesnikovih novinara jasna je, ali apsurdna: politika nas je uništila, politika nas mora nastaviti plaćati. A politika, to smo mi, porezni obveznici. 

    Ne, nije kriva samo politika. Krivi su i »novinari«. Mnogi u Vjesniku nisu bili novinari, nego propagandisti. Svjesno i namjerno, iz uvjerenja i(li) dobre plaće. »Vjesnik nisu samo novine, nego puno više od toga«, tvrdi Zlatko Herljević. OK. Ali, što znači to – »puno više od toga«? »Kulturna institucija«, želi reći Herljević. Utvrda režima i cenzure, tvrdimo mi. U najmanju ruku, oboje je točno: do 1990., Vjesnik uistinu jest i jedno i drugo, jer nije postojala alternativa. Ali od ’90. do danas, »kulturna institucija« sparušena je u olinjalu a skupu potemkinijadu, koja se više ne da popraviti.    Samo je još režimski refleks vitalan. Nije Vjesnikova rigidnost popustila zbog osnaženoga profesionalizma, nego zato što više nema režima. I danas ondje pišu uplašeni ljudi. To se ne može popraviti. Problem Vjesnika, naime, nije problem upravljanja, nego problem mentaliteta. Sedamdeset godina partijske kontrole stvorilo je autoritarnu kulturu koja nije sposobna iznjedriti neovisno i samosvjesno uredništvo. Seriozno se novinarstvo testira na konfliktu istine i obmane; u takvim su iskušenjima Vjesnikovi urednici u pravilu zagovarali obmanu, jer je ono drugo značilo smjenu i sankcije. 

    To je to Herljevićevo »profesionalno koliko smo mogli«. Nije to ni čudno: Vjesnik je postojao zato da društvene sukobe izbjegava i zaglađuje, ne da ih potiče i razrađuje. I zato za njim ne treba žaliti: u optimističnijoj varijanti, s njim će umrijeti posljednje utočište političkoga terora nad novinarima i javnošću. Sentiment o »Vjesniku kakav bi mogao biti«, koji su jučer spomenule dobronamjerne Nadežda Čačinovič i Sanja Sarnavka, ironični je epitaf stvarnosti koja nikad nije nastupila, i podsjećanje da pravo novinarstvo nikada ni nije stanovalo u onoj tužnoj zgradurini koju smo nekad – zar smo zaboravili? – zvali »Paklenim neboderom«.