Srodnost Republike Srpske i Republike Hrvatske? Mnogima bi se kosa nakostriješila na glavi. Ali, polako: Islamska zajednica BiH mora platiti 25 tisuća eura sudskih troškova u proračun RS, jer je pred tamošnjim sudom izgubila odštetni zahtjev zbog rušenja svih šesnaest banjalučkih džamija 1992. U Hrvatskoj živi nekoliko desetaka Srba kojima su hrvatski vojnici u ratu ubili najbliže članove obitelji, i koji moraju plaćati sudske troškove jer su pred hrvatskim sudovima izgubili zahtjeve za odštetom. Nije to sve: postoje udruge ljudi kojima su daleko od bojišta, pod okriljem noći, minirane kuće, pa isto tako moraju plaćati sudske troškove jer su pred sudovima izgubili odštetne zahtjeve.

To su dva identična modela institucionalnog cinizma: plaćaš jer si žrtva, jer si manjina. Poslije ratnog nasilja, teško je zamisliti brutalniji oblik državnog terora nad žrtvama. Ali o tome danas ni žrtve više ne govore; samo još rijetke nevladine organizacije podsjećaju da ta nova, »čista« društva njeguju najgori oblik zlostavljanja ljudskog dostojanstva. 

Vrhovni sud RS potvrdio je ovih dana presudu Okružnoga suda u Banja Luci, kojom je poništena ranija presuda banjalučkog Osnovnog suda, da RS i grad Banja Luka moraju uvažiti odštetni zahtjev Islamske zajednice i isplatiti joj traženih 32 miljuna eura, jer je 1992. na području grada svih šesnaest džamija sravnjeno sa zemljom. Motive toga zatiranja može se uljepšavati do mile volje, ali posljedice su nedvojbene: zatirali su islam u i oko Banja Luke. 

Vrhovni sud RS nije ni pokušao prikriti odgovornost vlasti za nestanak petostoljetnih muslimanskih hramova, ustvrdivši kako o odgovornosti nije ni bilo riječi, nego da je tužba podnesena nakon što je slučaj pao u zastaru. Kako to može pasti u zastaru ratni zločin uništavanja kulturnoga blaga, Vrhovni sud manjeg entiteta nije se zamarao. Kako bilo, bosanski muslimani nisu mogli dobiti jasniju poruku o tome što Republika Srpska misli o nasreću neuspjelom pokušaju zatiranja njihova postojanja u bosanskoj Krajini 1992. 

Poruku identičnu toj hrvatski su sudovi dvaput poslali, primjerice, Marici Šeatović iz Novske. Njezin suprug, zajedno s još troje civila, ubijen je u masakru koji je nekolicina hrvatskih vojnika počinila u jednoj kući u Novskoj potkraj studenoga 1991. Godinu dana kasnije počinitelji su amnestirani. Postupak protiv njih obnovljen je tek prije dvije godine, kada se ovdašnje pravosuđe koliko-toliko trglo pod nepodnošljivim pritiskom EU. Ali žrtvama to nije pomoglo: izbezumljena od višegodišnje institucionalne opstrukcije i ponižavanja, Marica Šeatović podnijela je tužbu protiv države – i izgubila. Objašnjenje identično kao i na suprotnoj obali Une i Save: zastara. 

I sve po zakonu: tko izgubi sud, plaća troškove. Viši je sud takvu presudu vratio na početak, ali je Općinski sud u Novskoj ostao uporan, odbivši odštetni zahtjev i u ponovljenom suđenju. Zato je Marica Šeatović, umirovljenica s nepunih dvije tisuće kuna mirovine, još jednom morala plaćati sudske troškove. Sudovi ne niječu da joj je supruga ubio hrvatski vojnik; dapače, priznaju to – ali eto, odštetu ne možete dobiti, ali zato možete stanovitom svoticom podebljati proračun zemlje koja vam je, na pravdi boga, ubila supruga.

Hoćete li poslije toga umrijeti od gladi? Nadamo se da nećete, ali ako se slučajno i dogodi, žao nam je, događa se… To je dakle neprekinuta stvarnost postizborne i postreferendumske Hrvatske: Republika Srpska i Republika Hrvatska ruku pod ruku marširaju naprijed u zajedničku budućnost, prepuštajući svoje balije i svoje Srbende košmarima zaboravljenih zgarišta devedesetih.